Kandidati za remećenje utrke: Vraćaju li se u utrku za Predsjedništvo BiH?

Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija okončali su svoje političke karijere porazom na izborima 2010., odnosno 2014.godine. Otada do danas Lagumdžija je društveno aktivniji od Silajdžića kojem, također, ne manjka aktivnosti u medijima. Da se zaključiti da ni jedan ni drugi nisu rekli posljednje zbogom bh.politici i upravo zbog toga sve češća pominjanja njihovih ponovnih kandidatura nisu bez osnova. Njihov povratak sigurno bi pomeo račune drugima a njima samima, donio po još jedan poraz jer – vrijeme je isteklo. 

Haris Silajdžić i Zlatko Lagumdžija bili su ministri vanjskih poslova Bosne i Hercegovine, te predsjednici vlada ove zemlje. Silajdžić je, čak bio i član Predsjedništva BiH dok se Lagumdžija kao predsjednik SDP-a nije imao hrabrosti kandidovati za ovu funkciju nikada. Razlozi nisu poznati, izuzev da je SDP tradicionalno bio gubitnik svih utrka za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH, dok su u utrci za istu tu, samo hrvatsku stolicu pobjeđivali. Bošnjačkim glasovima.

Foto: Zlatko Lagumdžija na Zidu plača

Porazom 2010. odnosno 2014. godine Silajdžić i Lagumdžija oprostili su se od bh. politike. Silajdžić se nakon toga sam povukao iz Stranke za BiH, dok je Lagumdžija otišao, ali uz oduševljenje SDP-a što više nije s njima.

Otada do danas u Stranci za BiH i SDP-u su se potrudili da za Silajdžića i Lagumdžiju ne bude prostora za ozbiljne povratke dok, recimo, na sjednicama GLavnog odbora SDP-a Lagumdžija često dobija žestoke kritike od ljudi koje je, takoreći, politički izmislio.

Obojici ovih političara mogla bi se, itekako, fakturisati blagonaklonost ako ne i šurovanje sa SDA koju su, ne tako rijetko, kritikovali javno da bi unutar koalicija uglavnom odlično sarađivali.

Tako je svaka vlast Zlatka Lagudmžije prošla bez revizije vlasti SDA i obrnuto dok se SDA i Stranka za BiH odlično razumiju pa čak i danas pod vodstvom Amera Jerlagića čiji zastupnici zdušno podržavaju SDa u Parlamentu Federacije BiH dok, istovremeno, najavljuju “revolucionarne” političke korake.

Kako se bliži početak izborne trke za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine tako se i špekulacije imenima kandidata sve više događaju a političkim Sarajevom, ne tako rijetko, prostruji i vijest da bi se Lagumdžija i Silajdžić mogli naći kao kandidati za Predsjedništvo BiH, ovaj put u ulozi nezavisnih kandidata ili, pak, sličnih lista i blokova.

Dakako, to je moguće jer Silajdžić i Lagumdžija ne osjećaju da su završili “utakmicu” u bh. politici, njihovo prisustvo je isuviše često da bi se smatrali penzionisanim a njihovo komentarisanje bh.politike ili opštih prilika nije zanemarivo niti tako rijetko da bi se moglo reći da su “okončali karijeru”.

Ipak, treba jasno kazati da njihove kandidature, ako se i dese, nisu one pobjedničke niti revolucionarne, niti bi državi donijele nešto novo. Napose, Lagumdžija i Silajdžić već su bili vlast u više mandata i sve šta su mogli, a mogli su puno, uradili su a BiH je i dalje na istom ili gorem mjestu zahvaljujući njima, njihovim učenicima, nasljednicima, koalicionim partnerima i sl.

Međutim, njihove kandidature mogle bi se posmatrati i kao “remetilačke” kandidature koje bi unijele pometnju kod bh. birača. Svojom pojavom ili povratkom na bh. političku scenu uzeli bi određen broj glasova od dijela biračkog tijela, ili bi tokom kampanje skrenuli pažnju sa jedne na drugu temu i slično.

S obzirom da SDP ima svog kandidata za Predsjedništvo BiH, čije ime još nije istaknuto, kandidovanje Lagumdžije kao kandidata imalo bi za cilj smanjivanje kapaciteta ljevičarskog kandidata sa jedne ili, pak, posljednji penzionerski pokušaj Lagumdžije da postane još ono što jedino nije bio. S državom šta bude. Njegov političko-medijski aktivizam “miriše” na Lagumdžijine želje koje će ostvariti ukoliko se za to nađu pouzdani partneri. U svakom slučaju ako do njegove kandidature dođe mimo SDP-a, onda se sasvim sigurno može reći da bi Lagumdžija igrao ulogu “zelenog crvendaća”, odnosno podvaljenog kandidata koji treba pomioći SDA-u da pobijedi.

S druge strane, kandidovanje Silajdžića je također moguće, kao i Lagumdžijino. Zato ne čudi da se Amer Jerlagić požurio kandidovati za Predsjedništvo BiH ispred Stranke za BiH, godinu i po prije izbornih lista, jer kada se zna da se Silajdžić ne tako rijetko vraćao na svoju poziciju u Stranci za BiH, bilo je i logično da Jerlagić obezbijedi svoje bokove u slučaju eventualnog Silajdžićevog predomišljanja.

Silajdžić bi, pak, također donio pometnju, ali među kandidatima koji bi sa desne političke strane ili pak iz bh. političkog centra pokušali pobijediti SDA. Dakako da je Silajdžić prošlost bh. politike, ali ne tolika da ne može pomoći SDA-u ili, pak, odmoći drugim kandidatima u utrci za Predsjednioštvo BiH.

Zato i sve češće pominjanje ova dva bh.politička penzionera, postaje zanimljivije jer očito je da neko testira snagu njihovog kandidovanja, odnosno koje bi se koristi mogle izvuće ako se Silajdžić i Lagumdžija pošalju na teren. Jasno je da oni utakmicu neće ni dobiti niti će je izdržati ali možda hoće onaj ko ih nagovara da ponovo budu kandidati.

Leave a Comment