ALMA HAJRIĆ, DEVETOGODIŠNJA CURICA ČIJA SE DUŠA, KAO MALA BIJELA GLUBICA, SINOĆ VINULA U VISINE

 

Nemoj oprostiti, malena, nikad nemoj oprostiti nama odraslima među kojima si trebala imati učitelje i uzore što pristajemo živjeti u džungli, što iznova iznova biramo da nas vode nesposobni i korumpirani lopovi i neljudi. Nemoj nam oprostiti što se razdvajamo po nacionalnosti, što prema tome procjenjujemo ko je čovjek.

Nemoj nam oprostiti što smo te dijelili, što ćemo i dalje dijeliti tvoje vršnjake po školama, i one mlađe u obdaništima, nemoj nam oprostiti da što se skrivamo iza vjere koju smo izgubili. Da bi vjerovao u Boga, prvo moraš vjerovati u čovjeka. Sve smo, milo moje, izgubili. Sve što vrijedi. Obraz, razumijevanje, prijateljstvo, ljubav… Samo vlastiti interes ostao.

Nemoj nam oprostiti što odlaziš tako čista i nevina i lijepa, prije nego si i zakoračila u život. Ostavi nas da se sami gušimo u ovom blatu, smradu, prljavštini. Jedino što možeš je – poželi da neka nova djetinjstva, neke nove mladosti, budu sretniji, budu bezbrižni, da imaju pravo na život.
Da ih niko ne kida. Cvijeće treba čuvati da cvjeta. Da miriše.

A ti spavaj, anđele! Spavaj uz svoju majčicu koja je također još dijete bila..

Nura Bazdulj Hubijar

 

 

Leave a Comment