Dok Hrvatska nastavlja izgradnju Pelješkoga mosta, u BiH se šuti ili se pišu pisma

 

Bosna i Hercegovina, nažalost, rijetko je kada imala jedinstveno institucionalno stajalište kada je riječ o pitanjima od njezina interesa. Čini se da je u ovoj državi sve lakše postići od posjedovanja jedinstvenoga stava u pogledu predstavljanja države, vođenja vanjske politike, uspostavljanja i vođenja međunarodnih odnosa, glasanja u raznim međunarodnim organizacijama i tijelima, a da oni istodobno nisu na štetu BiH.

Nejedinstvenost države proizvodi njezinu slabost u inozemstvu i dovodi do slabljenja njezine pozicije u međunarodnoj zajednici država. Ovo je upravo jedan takav primjer u kojem je ključ slabosti, ali i ključ eventualnoga uspjeha na međunarodnoj razini, upravo u BiH.

Međunarodno sporenje (ukoliko je za BiH bilo što sporno) sa zapadnim susjedom trebalo je riješiti mnogo ranije. Tome se valjalo pristupiti temeljitije i organiziranije. Nužno je bilo načiniti strategiju i temeljito isplanirati sve aktivnosti u skladu s međunarodnim pravom i u skladu s rješenjima koje pruža UN Konvencija o pravu mora iz 1982. Rješavati nešto ad hoc i birati sredstva napamet, bez imalo primjerenoga i nužnoga promišljanja, predstavlja neznanje, naivnost ili nekompetenciju.

Jednom kada se steknu uvjeti za jedinstveno stajalište države, onda dolazi eventualno razmišljanje o kvalitetnoj upotrebi sredstava za mirno rješavanje jednoga međunarodnoga spora. Uvijek se kreće od izravnih pregovora na najvišoj državnoj razini. To znači da vrlo često diplomatskim vještinama valja dati prednost u odnosu na institucionalizirana i pravna sredstva.

Zašto pregovori – jer su najbrži i najjeftiniji način u odnosu na arbitražu i međunarodne sudske postupke koji su iznimno skupi i dugotrajni, a vrlo se često plaćaju iz državnoga budžeta. Ukoliko pregovori i ulaganje javnoga protesta ne uspiju, tek onda se otvaraju mogućnosti za drukčijim mehanizmima.

U ovome sadašnjemu scenariju kontroliranoga haosa, tri su ključne sastavnice jednoga širega razumijevanja:

1. trajno razgraničenje dvije države na morskome prostoru – možemo li ga postići na obostrano zadovoljstvo?;
2. interes BiH, kao obalne države, da ostvaruje slobodan prolazak kroz hrvatske vode do otvorenoga mora;
3. interes Republike Hrvatske da što kvalitetnije cestovno poveže ostatak svojega državnoga područja sa svojim krajnjim južnim dijelom teritorija.

Tehnička pitanja uvijek dolaze poslije pravnih. Samo što je u BiH ovoga puta načinjena inverzija. Rješavale su se tehničke specifikacije mosta, a da su pri tome pravni aspekti cijele rasprave ostali netaknuti. Tu posebno mislim na hrvatsko naslijeđeno ili u uvjetima promijenjenih okolnosti prisvojeno povlačenje ravnih polaznih crta od koje su računali širinu svojega teritorijalnoga mora i tim činom odvojili bosanskohercegovačke vode od otvorena mora. Posljedica toga su unutarnje morske vode Republike Hrvatske na onom morskom prostoru iznad kojega će se graditi most.

Naposljetku, realnost je sljedeća: Hrvatska nastavlja izgradnju Pelješkoga mosta, dok se u BiH šuti ili se pišu pisma, uz jedno golemo nesuglasje: postoji li spor i što je uopće sve sporno?

Leave a Comment