Ispovijesti zatočenika logora HVO-a koji su Draganu Čoviću bili robovi

 

 

Od sredine do kraja 1993. godine zarobljenici zloglasnog logora HVO-a Heliodrom prinudno su radili u obližnjem mostarskom poduzeću Soko dok ga je kao generalni direktor vodio Dragan Čović, današnji predsjednik HDZ-a BiH i hrvatski predstavnik u Predsjedništvu BiH.

Čovića je u nedavnoj emisiji “Nedjeljom u dva” voditelj Aleksandar Stanković pitao da se očituje oko dokumenta iz lipnja 1993. u kojem od uprave Heliodroma traži logoraše za prisilni rad u kompleksu Sokola, a Novosti su došle do još takvih dokumenata, ali i do izjava bivših logoraša, koji govore da je ta praksa bila gotovo svakodnevna, sve do početka 1994.

“Molim vas da nam za potrebe ZI Soko omogućite izuzimanje deset zatvorenika, a sa ciljem obavljanja određenih poslova – podizanje i postavljanje zaštitne ograde oko ZI Soko… Osiguranje zatvorenika će obavljati Funkcija sigurnosti ZI Soko Mostar”, stoji u spornom dokumentu od 22. lipnja 1993., koji potpisuje Dragan Čović.

Sljedeći dan njegovom zahtjevu udovoljava ravnatelj središnjeg vojno-istražnog zatvora Stanko Božić, nakon razgovora s Berislavom Pušićem, tadašnjim šefom Ureda za razmjenu zarobljenika, kojem je u Haagu nedavno potvrđena presuda od deset godina zatvora.

Gostujući kod Stankovića na HTV-u, Čović je nemušto opovrgavao autentičnost dokumenta, ističući da je sve što je osobno radio od 1992. do 1995. bilo “više nego časno, korektno i ljudski”. Na konstataciju da su ljudi tamo dolazili prisilno i besplatno, odgovorio je da u ratu “nitko nije radio za novce” i da “ni na koji način nisu doživljavali bilo kakvu neugodnost ili se prema njima postupalo nečasno”. No bila je riječ o civilima lišenima slobode, koji su u njegovom poduzeću mjesecima besplatno radili kao robovi, da bi se poslijepodne vraćali u logor HVO-a u kojem su premlaćivani, vrijeđani i podvrgavani raznim zlostavljanjima.

Bivši logoraši, koji za zagrebačke Novosti prvi put javno govore o tim događajima, doveli su u pitanje i Čovićevu tvrdnju da u Sokolu nisu doživljavali nikakve neugodnosti. Tvrde da su ih čuvari psihički zlostavljali, prijeteći nekima i ubojstvom. Osiguranje koje Čović spominje u citiranom zahtjevu bili su uniformirani vojnici, odnosno “domobrani”, kako su nam pojedini logoraši rekli da su ih zvali.

Od početka bošnjačko-hrvatskog sukoba Soko je bio jedna od brojnih tvrtki u koje su zarobljenici hrvatske strane, ponajviše bošnjački civili, odvođeni na rad. Prva masovna uhićenja civila i vojnika odvijala su se u travnju 1993. godine. Među njima je bio i Samir, koji je uhićen u Stocu.

Pripadnici hrvatskih snaga odveli su ga na petosatno ispitivanje u Dretelj, nakon čega je završio u jednoj kasarni. Bio je jedan od 50-ak bošnjačkih intelektualaca koji su doživjeli sličnu sudbinu. U prvom razdoblju odvođen je na prvu crtu bojišnice, da kopa rovove iz kojih je HVO pucao na Armiju BiH, svakodnevno se izvrgavajući pogibelji.

“Radio sam barem tri mjeseca u kompleksu Soko. Svako malo nas nekolicinu bi digli, radili bismo po potrebi”, kaže nam bivši logoraš.

Na početku su čistili prostorije i okolinu, a onda je počeo raditi s majstorom, kao staklar. Za vrijeme rada u kompleksu Soko doživljavao je verbalne prijetnje čuvara.

“Kad bismo ostajali sami, onda bi nam dolazili ti stariji vojnici, nekakvi pijani domobrani, prijeteći nam da će nas ubiti”, veli, dodajući da, unatoč tome, nije bilo fizičkog zlostavljanja.

No torturama je u više navrata svjedočio u Heliodromu, odakle je išao na prinudni rad u Soko.

“Najprije su nas stavili kraj paviljona u kojem su bili zatvoreni pripadnici HVO-a. Svašta su radili. Napadali, udarali, gađali… Bilo je i pokušaja ubojstva”, prisjeća se događaja u logoru, iz kojeg je pušten nakon 240 dana zarobljeništva.

Naš drugi sugovornik, do danas aktivni pripadnik policije na području Hercegovine, ima slično iskustvo s logorskim zlostavljanjima, glađu, bolešću i fizičkom iscrpljenošću. Ni on ne želi da mu otkrijemo identitet, zbog straha od neugodnosti na poslu. Proveo je pola godine u logoru Heliodrom.

Odveli su ga iz kuće, kao prijeratnog pripadnika policije. U Soko je odvođen svako malo tijekom ljeta 1993. godine. Kaže da je riječ o dva do tri mjeseca rada, nakon što je u više navrata odvođen da sudjeluje u “radovima” na prvoj liniji fronte. Kaže da u tom razdoblju nije vidio Čovića.

“Svatko je tamo ulazio i izlazio, ali nisam smio dizati pogled. ‘Što gledaš, hoćeš da te premlatim’, obično bi bio odgovor naših čuvara”, prisjeća se za Novosti.

Čovića je zato vidio naš treći sugovornik, stomatolog Huso Obradović, koji je odlučio istupiti pod svojim pravim imenom.

“Gotovo svaki dan smo ga znali viđati, prolazio je pokraj nas. On nikad nije gledao prema nama niti nam se obraćao”, kaže.

Uhićen je na poslu, u stomatološkoj ordinaciji, nakon čega je osam mjeseci boravio u zarobljeništvu, najviše u Heliodromu. Punih je šest mjeseci, gotovo svakodnevno, odvođen na rad u Soko, zajedno sa 15 do 20 drugih zatvorenika. Tamo su farbali, čistili granatirane i minirane dijelove kompleksa, kosili travu… Ako ih nisu slali u Soko, išli su na druga mjesta, gdje je bilo potrebno, pa tako i na prvu liniju.

Nosili su vreće pijeska na mostarskom Bulevaru pod najžešćim sukobima, prisiljavali su ih da budu živi štit za protivničke topove i minobacače, gdje je vidio kako su geleri kosili pojedine zatvorenike. U Heliodromu je zadobio teške fizičke ozljede. Najviše su ih, kaže, mlatili utamničeni pripadnici HVO-a. Ne želi u detalje pričati o tome, samo veli da mu je bokserom slomljena vilica i da se godinama nosio s psihičkim traumama.

“Nasuprot tim iskustvima rad u Sokolu bio je najlakši”, iskreno će, dodajući da ih tamo nisu tukli. Izražava i riječi hvale prema pojedinim hrvatskim radnicima, koji su im nekad znali donositi hranu od kuće.

“Kad ti priđe uplakani mašinski inženjer, Vinko se, mislim, zvao, i iskreno se raspituje za članove obitelji čiju sudbinu ni mi nismo znali tijekom tih mjeseci, te su nas stvari držale u kakvoj-takvoj mentalnoj normalnosti”, priča ovaj doktor, dodajući da je, unatoč tome, stalno bio prisutan osjećaj da tamo i drugdje idu kao zarobljenici lišeni dostojanstva, iako nikome ništa nisu skrivili.

Osam mjeseci u Heliodromu proveo je i Sead Tabaković, danas predsjednik Udruženja logoraša Čapljina. Odveden je iz kuće u noći sa 19. na 20. travnja 1993. u sklopu masovnih uhićenja Bošnjaka u Čapljini. Od kolovoza do kraja godine redovno je išao na prisilni rad u Soko. Iako je preživio psihička i fizička zlostavljanja u samom logoru, kaže da mu je odvođenje na prisilni rad na ratište ipak bilo najgore iskustvo.

“Odvedu grupu od 30 ljudi na prvu liniju i vidiš kako ti nedužni ljudi ginu pred očima. Ako pak netko pogine s hrvatske strane, to se obija o leđa logoraša, na kojima su u logoru grupno iskaljivali gnjev, dok čuvari sve mirno gledaju, ne želeći se uplitati”, prisjeća se Tabaković, koji je sve do uhićenja i bošnjačko-hrvatskog sukoba bio dragovoljac HVO-a, a prije toga pripadnik MUP-a Republike Hrvatske.

Do danas se neuspješno bori s hrvatskom administracijom, tražeći statuse koji mu po zakonu pripadaju.

“Osjećam se izdano i razočarano. Od 1990. do 1993. stao sam u obranu Hrvatske i onda doživiš ovo, ljudski fijasko. Kako ćeš biti normalan?

Dok sam rješavao braniteljski status, tražili su milijun papira, maltene mi brojeći krvna zrnca. Najradije mi ne bi dali status, a moraju mi ga dati. Sve što se desilo bilo je zbog nacionalne pripadnosti”, kaže Tabaković, koji i dalje čeka pravorijek Evropskog suda za ljudska prava nakon što su ga odbili hrvatski sudovi.

Poslije svega što je proživio u zatočeništvu, ističe da je višemjesečni rad u Sokolu bio najbolji, iako je svjestan da je tamo išao prinudno, kao čovjek lišen slobode i osnovnih ljudskih prava. Na pitanje o Čovićevoj odgovornosti i mogućem suučesništvu u kršenju konvencija o ratnim zarobljenicima, kaže da ga je tamo viđao svakodnevno, ali da to pitanje trebamo postaviti drugom članu Predsjedništva BiH, Bakiru Izetbegoviću.

“Čović je jedna od tri osobe koje imaju ogromnu moć u ovoj državi. Morate naći pandana da odgovori što misli o njemu”, kaže Tabaković.

Iako smo na adresu Izetbegovića poslali takav upit, odgovor do danas nije pristigao.

Čović je prije rata dugo godina bio jedan od direktora u Sokolu, a vojno-politički vrh bosanskih Hrvata postavio ga je sredinom 1992. za generalnog direktora. Prvih mjeseci Čovićevog rada prisjeća se Roko Markovina, njegov predratni kolega u mostarskoj kompaniji koja je zapošljavala više od 12 tisuća ljudi.

Čović je koncem 1970-ih bio Markovinin student na Mašinskom fakultetu, a početkom 1980-ih sudjelovao je i u njegovom prvom zaposlenju u Sokolu, gdje ga je kao jedan od direktora pozvao u grupu za tehnologiju. Kao stručnjak i zapovjednik Civilne zaštite, Markovina je sredinom 1992. ušao u Soko nakon protjerivanja pripadnika JNA, koji su opljačkali i minirali postrojenja. Poslije čišćenja tvornice cilj je bio osposobljavanje pogona.

“Nakon tri-četiri dana došao je Čović u maskirnoj vojnoj uniformi, s rješenjem potpisanim od Mate Bobana u ime HVO-a, da se on postavlja na mjesto novog glavnog direktora Zrakoplovne industrije Soko u Mostaru.

Tu odluku smo morali prihvatiti, makar smo znali da u tom času nije bila najbolje rješenje”, prisjeća se Markovina, koji je nastavio s proizvodnjom sve do svibnja 1993., odnosno sukoba s Bošnjacima i početka bombardiranja sa zapadne strane Mostara.

“Unatoč tome što sam bio jedan od projektanata i voditelj tehnologije gradnje toga projekta, tadašnja uprava s Čovićem na čelu sama je birala koga će zvati.

Očito im nisam bio podoban jer sam bio i ostao član SDP-a BiH, na izborima 1990. izabran za zastupnika u Vijeću građana Skupštine BiH”, ističe Markovina, koji je zbog svojih političkih stavova i protivljenja projektu Herceg-Bosne na koncu ostao i bez stana.

Za tu epizodu, nakon koje je napustio Mostar, izravno je odgovoran Čović. U rujnu 1993. donesena je naredba da se napušteni stanovi radnika Sokola dodijele ljudima iz HVO-a čiji su prigradski stanovi bili pod okupacijom.

Tih dana na vrata mu je došao bivši radnik poduzeća Soko, s papirom koji je potpisao Čović, ističući da je Markovinov stan dodijeljen njemu.

“U pisarnici suda sam potom našao dokument u kojem je kao razlog ovog čina navedeno da sam nedostupan ili na neprijateljskom teritoriju, što je omogućavalo donošenje takvih odluka, iako sam u tom trenutku bio poslanik u Skupštini i premda su svi znali da sam u Mostaru”, kaže nam Markovina koji je, nakon što mu nitko nije želio pružiti pomoć i u želji da izbjegne daljnju eskalaciju sukoba s naoružanim čovjekom na svom pragu, odlučio napustiti Mostar.

“To je pitanje obraza. Nikad mu se nisam bio zamjerio ni po čemu. Pomogao sam mu ako sam mu mogao pomoći, svakako nisam odmagao. Čak je s ekipom iz Sokola spavao kod mene u Lumbardi, kad smo došli u Korčulu dogovarati s brodogradilištem Inkobrod projekt ‘Morski minibus’. Besplatno, naravno.

To je bilo takvo vrijeme. I moralno i ljudski i odgojno i stranački bio sam protiv toga što on radi. I on je to znao, naravno. Nikad kasnije nisam bio s njim u komunikaciji, čak sam izbjegavao takvu mogućnost. Čak ni u isti autobus ne ulazim s takvima”, veli nam Markovina.

Čovićevo ime nije dakle bilo samo na zahtjevima za prisilni rad, već i na papirima za politički motivirane deložacije onih koji nisu bili na strani projekta čiji su arhitekti pravomoćno osuđeni u Haagu.

Što se tiče Sokola, njegov rad na direktorskoj poziciji završit će u jednoj od mnogih kaznenih prijava za pljačku društvenih poduzeća, pored odgovornosti za brojne druge hercegovačke kompanije. Optužnice su, međutim, i dalje bez ikakvog pravorijeka, slično kao i slučaj prisiljavanja logoraša da rade u Sokolu.

Iako je riječ o protupravnom postupanju i premda je dokument s Čovićevim potpisom u medijima objavljen prije više od tri godine, zbog prisilnog rada u tvornici Soko nikad nitko nije odgovarao. U ožujku ove godine objavljena je vijest da je i zbog ove priče Državno tužilaštvo BiH pokrenulo istragu protiv 11 visokopozicioniranih osoba tadašnje Herceg-Bosne, među njima i Čovića.

Neki naši sugovornici potvrdili su nam da su davali iskaze nadležnim tijelima, ali od tada nisu dobili povratne informacije. Pitali smo Državno tužilaštvo koji je status istrage, ali do zaključenja teksta nismo dobili odgovor.

Berislav Pušić, koji je odobrio slanje zatvorenika na rad u Soko, u Haagu je osuđen, između ostalog, zbog sudjelovanja u odobrenju prisilnog rada zarobljenika. Prisilni rad dio je presude protiv hercegbosanske šestorke, gdje je kvalificiran kao izravno kršenje Ženevske konvencije, odnosno međunarodnog običajnog humanitarnog prava.

Postupak šestorki obilovao je svjedočenjima bivših logoraša, odvođenih na rad na bojišnicu, u mostarske tvornice i na druge lokacije. Neke su hrvatski vojnici odvodili za obavljanje poslova po kući, a mnogi se s ovih “radnih pozicija” nisu vratili živi.

Odvjetnik Anto Nobilo slaže se da je i u slučaju Sokola riječ o nezakonitom postupanju.

“Ni u kojem slučaju ratni zarobljenici ne bi smjeli biti iskorištavani za rad, a posebno ne za poboljšanje uvjeta strane koja ih je zarobila. Prekršena je Ženevska konvencija”, kaže Nobilo.

Bez obzira na epilog, činjenice su nesporne: dok je radio logor, za direktora Čovića su radili logoraši, kao dehumanizirani pojedinci kraj kojih je svakodnevno prolazio. Osobno je, kao što smo opisali, tražio iznajmljivanje njihovih života.

Iako tamo, po svjedočanstvima koje smo prikupili, nije bilo premlaćivanja, radilo se o kršenju Ženevske konvencije i suučesništvu u jednom zločinačkom projektu, čije je hrvatske arhitekte Čović osobno branio, proglašavajući recentnu presudu zločinačkom.

Leave a Comment