Kako me katolkinja budila na sabah-namaz

Pričam vam priču o Bosni i Hercegovini, za koju mnogi tvrde da kao takva neće i ne može opstati.

Ovo nije bajka niti priželjkivanje prijeko poželjnog stanja u našoj državi, u cilju opstanka iste. Ovo je istina, i život kakvim se može i treba živjeti. Pričam vam priču o dvije mladosti, ne naivne, kako će ih mnogi nazvati nakon čitanja ovog teksta, već mladosti vođene ljubavlju i žeđi za istim Izvorom, čiji je fokus bio na sličnostima, a ne na ratobornim i apsurdnim razlikama. Ove dvije mladosti dokaz su suživota na našim prostorima, kada čovjek čovjeka gleda Božanskim očima. Dokaz su iskrenog prijateljstva koje počiva na osvještenosti obje strane o besmislenim etničkim, jezičkim i vjerskim prepucavanjima. Ja nisam tu da vam pišem o suživotu i toleranciji. Ja ga živim, a ovim tekstom svjedočim.

Piše: Sedina Muhedin

Jutro je, spremamo se za predavanje. Hladna zima, 2011. godine, i najambicioznijeg vraća u krevet.

„Skuvala sam ti kavu, kasnimo već na fax“, reče Ona, i nastavi da dreči po stanu. Ustajem mrzovoljna, ali što se mora mora se, gledam u onu kafu, i hladno dobacujem: „Koliko sam ti samo puta rekla da ne pijem kavu“.

Tu nastaju naša uobičajena zezanja, i trenutak razumijevanja. „Ok, ok”, reče ona, “hajde ti u kupatilo, pa kad se vratiš, ova kava će da se pretvori u kahvu, ti piješ kahvu“.

I tako, iz jedne bosanske džezve, točila se i kafa, i kahva, i kava, a svaka je bila istog ukusa. Čudno, zar ne.

Splet okolnosti, ekonomska računica i zajednički Odsjek na Filozofskom fakultetu, doveo nas je do toga da počnemo dijeliti stan na drugoj godini faxa. Ja, djevojka sa hidžabom, i ona, katolkinja sa visokom tolerancijom, poštovanjem i razumijevanjem za sve drugačije oko sebe. Napominjem vas ponovo; Ovo nije bajka, ovo je život i suživot.

Kada smo opremale i čistile naš podrumski stančić, na Pofalićima, svaka je sa sobom donijela svoju Svetu knjigu želeći da nađe svoje mjesto u našem dnevnom boravku. I zaista, I Kur'an i Biblija, krasili su našu staru, izhabanu komodicu, i podsjećale nas da su upravo te dvije knjige, razlog našeg zajedničkog života, prijateljstva, razumijevanja, i fokusa na sličnostima, a ne razlikama.

Razgovarale smo o Isusu, odnosno Isa-u poslaniku, ali nismo se zavadile, niti vrijeđale, jer ona vjeruje da je Božiji sin, a ja ne. Niti sam ja prihvatila njeno uvjerenje niti ona moje, a to nam nije bio ni cilj.
Jednom sedmično, posjećivale smo vjerska predavanja, osvježavale dušu, svaka sa svoje česme, a Jednog izvora. Ona bi izašla na Drveniji, da bi otišla u crkvu Sv. Ante na Bistriku, a ja produžila do Baščaršije, te se uspela do Vratnika, u Bijelu džamiju.

„Požuri, eno hodža pjeva, zakasnit ćeš“, rekla bi mi kad bi čula 
ezan iz tramvaja. Žurno izlazeći, dobacila bih joj: „Grrrrrr ne pjeva, 
uči bona, uči ezan“. Neprijatno bi se nasmijala : „Ok, naučit ću već 
jednom da ne pjeva, valjda."

Na fakultetu su nas čudno posmatrali i pokušavali da otkriju dozu ludila koja spaja katolkinju i djevojku sa hidžabom u jednom stanu. Jednom prilikom ju je čak jedna naša kolegica sa odsjeka upitala da li ja obavljam namaz (molitvu), odnosno da li praktikujem vjeru, jer tobože kako ćeš to sve praktikovati, a živiš sa katolkinjom. Garant fursam nešto. Kao da su uvjerenja , da si manji i garant lošiji vjernik, da ne kažem čovjek, ukoliko se družiš sa nekim druge vjere i nacije. Pitam se kakvu je Svetu knjigu ona čitala, i kojeg ona Poslanika slijedi.

Mi muslimani obavljamo pet dnevnih namaza odnosno molitvi. Molitva koja se obavlja od zore do izlaska sunca je najteža za one koji vole duže sijeliti uvečer. Kao studentica, ostajala bih budna dokasno, učila, pisala, čitala, te mi je buđenje za sabah molitvu zaista postalo jako teško. S druge strane, Ona je imala obavezu da svaki dan izmoli jednu krunicu , tj. molitvu koju je dobila upravo u crkvi Sv. Ante, ali od silnih fakultetskih obaveza, često bi je izmolila 5 do 12, ali bukvalno. Tako je nastao naš dogovor da ćemo jedna drugu podsjećati na naše molitve. Alarm za sabah je ona uvijek čula prije mene, te sam se budila uz gomilu jastuka i udaraca, a ponekad bih ostala i bez jorgana.
Željno je iščekivala muslimanski praznik kurbanski bajram, a shvatila sam i zašto kad sam ostala bez dvije kese slatkiša koje sam prikupila dok sam dijelila kurbane.

Kada je postila Korizmu, (40 dana prije Uskrsa) obično bi se odrekla svih slatkiša, jer cilj korizme je da postiš od nekog užitka. Kroz to vrijeme čovjek treba biti skrušeniji i postiti od nečega, tako da je njen post obuhvatao slatko, što je za nju bila velika žrtva. A ja k'o mahnita, zaboravim na to, pa je svako malo ponudim ili čokoladom ili sokom. Čudila bih joj se kako može toliko vremena bez slatke hrane i divila se, ponekad je nudeći barem zaslađenom kafom. Ni ona nije razumjela moj post u Ramazanu, ali smo shvatale da kad postoji viši cilj, svrha, ljubav, sve se može podnijeti.

Noćima smo razgovarale o ratu, i teškom stanju svih onih koje je pogodio. „Šta bi bona mi da sad počne rat“, često bi postavljale jedna drugoj pitanje, na koje nikad nismo imale odgovor. Možda bi utjehu i utočište našle tamo gdje sunce tuđe zemlje neće nikada sijati kao naše.

Godine 2015, prisustvovala je mom šerijatskom vjenčanju, koje se obavilo u džamiji. Sjećam se da je iz torbe izvadila suknju i maramu, te se jadna sva zapetljala i zamalo nos razbila kad je pokušala da ustane iz sjedećeg položaja. Pored mnoštva zvanica koji su ostali ispred džamije čekati, ona, katolkinja, zakoračila je unutra, kao moja podrška, s velikim poštovanjem prema svemu onome što jesam. I ja sam zajedno sa mužem i petomojesečnim sinom, otišla na njeno crkveno vjenčanje, u vrijeme mjeseca ramazana, mjeseca posta. Poslije crkvenog vjenčanja smo pozvani na gozbu koja se održala u bližnjem hotelu, ali s obzirom na post i mjesec molitve i skrušenosti, odbila sam, znajući da će razumjeti.

I razumjela je, i tada i svaki put.
Nismo postale manje vjernice.
Nismo postali lošiji ljudi.
Nismo“ izdale“ svoju vjeru, naciju i jezik.
Nismo promijenile svoja uvjerenja o vrijednostima u koje vjerujemo.

Ali želimo promijeniti Vašu svijest.

Da smo svi isti, pred Bogom, grješni i čisti.

Leave a Comment