Kinoteka BiH: Od prvog Radničkog doma na Balkanu do čuvara neprocjenjivog filmskog blaga

Zgrada Radničkog doma (Kinoteka) u Sarajevu, izgrađena davne 1882. godine predstavlja industrijski objekat iz austrougarskog perioda koji je 1911. godine adaptiran u prvi Radnički dom na Balkanu. Godine 1963. ovaj objekat postaje sjedište značajne kulturne institucije “Kinoteka” gdje se skladište trake najznačajnijih filmskih ostvarenja BiH iz druge polovine 20. vijeka. Kino-sala i kafana “Kinoteka” tako postaju značajno sastajalište filmskih radnika koji su obilježili epohu filmskog stvaralaštva BiH…

 

Od 1879. godine, na samom početku austrougarske vladaine na ovim protostorima, Sarajevo je osjetilo nagovještaje velikih urbanih, ekonomskih i društvenih promjena koje će uslijediti. Tako će se glavni grad BiH proširiti i uz najljepšu pritoku Miljacke – Koševski potok, gdje se vremenom formiraju i pogoni za proizvodnju piva.

Godine 1893. u Sarajevu se formira Dioničarsko pivarsko društvo koje preuzima vlasništvo nad svim pivarama u Sarajevu. Proizvodnja piva do 1898. godine povećava se na rekordnih 45.000 hektolitara. Proizvodnja piva se na pogonu na obali Koševskog potoka 1911. godine obustavlja, a objekat Kinoteke u kojoj se nalazilo postrojenje – prodaje se Glavnom radničkom savezu.

Ovaj savez objekat adaptira u Radnički dom čije je sjedište do tada bilo u ulici Terezija 11, a koji je postao premali za ovu sindikalnu organizaciju. U Radnički dom smještene su prostorije Glavnog odbora Socijaldemokratske stranke BiH, kulturno-umjerničko društvo “Proleter” i uredništvo lista “Glas slobode”.

Svečano otvorenje upriličeno je 16. decembra 1911.

Kinoteka je tako postala prvi radnički dom na Balkanu kupljen sredstvima radnika iz cijele BiH. Ubrzo nakon otvaranja, 1913. godine zgrada Radničkog doma je zatvorena uslijed revolucionarno-sindikalnog djelovanja organizacija u njoj. Objekat je otvoren iste godine, ali mu je rad ponovo zabranjen 1914. godine.

Formiranjem Radničkog doma stvorili su se i bolji preduslovi za radnike, kako u Sarajevu, tako i u BiH.

Prema popisu iz 1910. godine, Sarajevo je imalo 6.751 osobu zaposlenu u oblasti industrije, zanatstva i građevinarstva. U periodu između dva svjetska rata zgrada Radničkog doma je predstavljala centar u kojem su se okupljale sindikalne, kulturne i političke organizacije radnika.

U prostorijama Doma donesena je odluka da se Socijaldemokratska stranka priključi Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije. Za vrijeme generalnog štrajka, 30. aprila 1919. zgradu radničkog doma je opkolila policija naoružana topovima, a uhapšeno je oko 2.000 radnika sa kompletnim partijskim i sindikalnim rukovodstvom. 

Zbog ovih revolucionarnih aktivnosti Dom je bio dva puta zatvaran. Nakon 1955. Dom je imao višenamjenski karakter, a korišten je i kao sjedište Pozorišta mladih.

Godine 1963. zgrada postaje sjedište Kinoteke BiH. U dijelu objekta je od tada smješteno kino “Kinoteka” sa projekcijskom salom i kafanom, upravnim prostorijama, filmskim arhivom, montažom i drugim prostorijama. 

Kinoteka BiH tako postaje institucija koja je odigrala značajnu ulogu u razvoju i unaprjeđenju filmske kulture i predstavljala je okupljalište najvažnijih filmskih stvaralaca BiH iz perioda druge polovine 20. vijeka.

Pravna zaštita filmskog materijala u BiH počinje ‘60-tih godina 20. vijeka, dok institucionalna zaštita teče od kraja ‘70-tih godina prošlog vijeka kada se u okviru Arhiva BiH osniva odjeljenje kinoteke. Godine 1994. dolazi do izdvajanja ovog odjeljenja iz sastava Arhiva BiH i osnivanja samostalne institucije, JU Kinoteke Bosne i Hercegovine čija je osnovna djelatnost sakupljanje, obrađivanje, zaštita i čuvanje prvenstveno bosanskohercegovačkih filmova i filmskog materijala od historijskog, umjetničkog, kulturnog, obrazovnog, vaspitnog i naučnog značaja.

Filmski arhiv čine dva fonda: domaći i ostrani u čijem sastavu se čuvaju igrani, dokumentarni, kratki igrani i animirani filmovi rađeni u crno-bijeloj, odnosno color tehnici. U fondu domaćih ili bosanskohercegovačkih nacionalnih filmova moguće je izdvojiti bosanskohercegovačke igrane filmove – originalni materijal, bosanskohercegovački dokumentarne i kratke igrane filmove – originalni materijal i zbirku mjesečnika ili žurnala koji su predmet zaštite u ovoj odluci, te sinopsise, scenarije, knjige snimanja, dijalog i titl liste i prateći filmski materijali kao što su katalozi, fotografije, plakati i nagrade na festivalima. U fondu inostranog filma čuva se 751 film, odnosno najbolja kopija uvezenog filma.

Osim historijske građevine Kinoteke koja važi za bh. nacionalni spomenik, i filmski materijal Kinoteke BiH se kao pokretno dobro također proglasilo nacionalnim spomenikom. 

Fond Kinoteke čini pravo umjetničko blago.

Nacionalni spomenik čine sljedeće zbirke filmskih materijala 39 bosanskohercegovačkih igranih filmova: Stojan Mutikaša, Fedor Handžeković, 1954.; Kuća na obali, Boško Kosanović, 1954.; Šolaja, Vojislav Nanović, 1955.; Hanka, Slavko Vorkapić, 1955.; Pod sumnjom, Branko Belan, 1956.; Tuđa zemlja, Jože Gale, 1957.; Male stvari, Boško Kosanović, 1957.; Vratiću se, Jože Gale, 1957.; Crni biseri, Toma Janić, 1958.;  Vrata ostaju otvorena, František Čap, 1959.; Noći i jutra, Pjer Majhrovski, 1959.; Pet minuta raja, Igor Pretnar, 1959.; Parče plavog neba, Toma Janić, 1961.; Velika turneja, Žorž Skrigin, 1961.; Srešćemo se večeras, František Čap, 1962.; Kozara, Veljko Bulajić, 1962.; Krst rakoc, Žika Ristić, 1962.; Mačak pod šljemom, Žorž Skrigin, 1962.; U sukobu, Jože Babić, 1963.; Dobra kob, Milutin Kosovac, 1964.; Narodni poslanik, Stole Janković, 1964.; Na mesto, građanine pokorni, Radivoje Lola Đukić, 1964.; Ubica na odsustvu, Boško Bošković, 1965.; Glasam za ljubav, Toma Janić, 1965.; Konjuh planinom, Fadil Hadžić, 1966.; Glineni golub, Toma Janić, 1966.; Sretni umiru dvaput, Gojko Šipovac, 1966.; Zlatna praćka, Radivoje Lola Đukić, 1967.; Mali vojnici, Bato Čengić, 1967.; Opatica i komesar, Gojko Šipovac, 1968.; Uđi ako hoćeš, Radenko Ostojić, 1968.; Ram za sliku moje drage, Mirza Idrizović, 1968.; Plamen nad Jadranom, A. Astruc, S.Čikeš, 1969.; Horoskop, Bora Drašković, 1969.; Život je masovna pojava, Mirza Idrizović, 1970.; Ciganska romansa, Oto Deneš, 1963.; Sunce tuđeg neba, Milutin Kosovac, 1968.; Valter brani Sarajevo, Hajrudin Krvavac, 1972.; Klisura, Boško Kosanović, 1956. kao i 16 bosanskohercegovačkih dokumentarnih i kratkih igranih filmova: Križni put u Sarajevu, Vlatko Filipović, 1993.; Mizaldo – Kralj teatra, Benjamin Filipović, 1994.; Sarajevo 92, Mirza Idrizović, 1992.; Pista života, Dino Mustafić, 1993.; Čekajući paket, Vuk Janić, 1993.; Djeca kao i svaka druga, Pjer Žalica, 1995.; Fadila, Nedžad Begović, 1994.; Markale, Zlatko Lavanić, 1995.; Mojim prijateljima, Zlatko Lavanić, 1993.; Prometej, Zlatko Lavanić, 1995.; Rano kino u Sarajevu, Srđan Vuletić, 1994.; Sarajevski gudači, Vefik Hadžismajlović, 1994.; Skitnice i psi, Zlatko Lavanić, 1993.;  Slike, Pjer Žalica, 1995.; Voda i krv, Ibrahim Helja, 1993. te War art, Nedžad Begović iz 1993. godine.

Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH 2013. godine historijsku građevinu – Zgradu Radničkog doma (Kinoteka) u Alipašinoj ulici u Sarajevu proglašava nacionalnim spomenikom zemlje.

Ovaj spomenik jedan je od 101. nacionalnog spomenika koji se nalazi na području Sarajeva. Priče o tim spomenicima dio su projekta “101. medijska priča o nacionalnim spomenicima u Sarajevu” kojeg provodi Udruženje “Bosanski stećak” s ciljem promocije kulturno-historijskog nasljeđa Bosne i Hercegovine.

Projekat podržava:

Leave a Comment