MAJKA UBIJENOG GORANA ČENGIĆA: „Kad bi dvoranu „Novo Sarajevo“ preimenovali i nazvali po Goranu, bilo bi mi krivo…“

Kada bi se revidirala ranija odluka i sportska dvorana “Novo Sarajevo” u Sarajevu preimenovala u dvoranu Gorana Čengića, to više ne bi bilo to, kaže u razgovoru za Anadolu Agency (AA) Nataša Zimonjić-Čengić, majka vrhunskog sportaša kojeg je u ljeto 1992. godine u naselju Grbavica ubio Veselin Vlahović Batko, samo zato što je pokušao da spasi komšiju muslimana Husniju Ćerimagića.

 

– Sada kada bi ta dvorana dobila naziv po Goranu, vjerujte da bi meni čak bilo krivo. Jer ja bih se onda prisjećala kako prvi put nije mogla nikako dobiti ta dvorana ime po njemu. To baš ne bi bilo podnošljivo. Zapravo, bilo bi teško to podnositi – kaže Nataša Zimonjić-Čengić.

Goran Čengić bio je istaknuti rukometaš RK Bosna, RK Mlada Bosna i RK Crvena Zvezda. Sa samo 17 godina je igrao za ekipu RK Bosna u finalu Kupa Jugoslavije 1963. godine kada su nakon pobjede nad bjelovarskim Partizanom osvojili ovu prestižnu titulu.

 

Ubijen je 14. juna 1992. godine pri pokušaju spašavanja komšije muslimana u sarajevskom naselju Grbavica, tokom opsade Sarajeva. Njegov ubica Veselin Vlahović Batko pravosnažno je prošle godine odlukom Suda Bosne i Hercegovine osuđen na 42 godine zatvora za zločine koje je počinio u sarajevskim naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići tokom 1992. godine.

 

Oni koji su odlučivali ne znaju razlikovati dobro i zlo

Prema optužnici, on je kao pripadnik paravojnih snaga takozvane Srpske Republike BiH, a kasnije Republike Srpske, vršio progon civilnog nesrpskog stanovništva u naseljima Grbavica, Vraca i Kovačići, općina Novo Sarajevo.

 

– Pravo da kažem, možda mi je jedino žao što sportska dvorana, kada je tek izgrađena, što se, ipak, nije nazvala po Goranu, kako je bilo predlagano. To posebno radi toga što bi to njemu najviše odgovaralo kao sportisti. Prije toga, to ima li ulicu ili nema, nekako, nije me se to doticalo toliko. Ali ja smatram da ljudi koji su odlučivali o tome, o nazivu, da oni pojma nemaju ni o dobru ni o zlu, da oni to ne znaju razlikovati, već da su to neke druge stvari i drugi interesi. Čak su me zvali, imam potrebu da javno kažem, kompetentni ljudi koji su rekli: “Nataša, nemoj se sekirati uopće, jer Goran nije niko.” Kako, nije niko, u kom smislu, pitam? Pa, kaže, majka mu je Nataša, otac mu je komunista, on je Goran i tako. Nije baš pogodan, ne pripada Bosni – navodi Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Znajući, kaže Nataša Zimonjić-Čengić, da se kod dodjele imena naziva sportske dvorane u sarajevskom naselju Grbavica nije rukovodilo zaslugama nego interesima, to je kao čovjeka nije iznenadilo i povrijedilo.

 

– Mene nije, pošto ja takav osjećaj nemam niti takav pogled na ovo sve što doživljavam. Moji prijatelji su uz mene i znaju da je sve to sasvim drugačije. Sada, da li to znaju na tom vrhu gdje se odlučuje o tome, šta se tamo radi, to je opet druga stvar – navodi Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Kaže, Sarajevo nije smoglo snage da po Goranu dodijeli naziv jednoj sportskoj dvorani.

 

– Da dodijeli taj komad betona, da tako kažem. Tu sportsku dvoranu. Hvala Svetlani Broz koja se stvarno angažovala da bi Goran dobio neke stvari koje su legle na srce i meni kao majci. Ovo sve drugo, veoma slabo – kaže Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Za Goranov herojski podvig, u jeku ratnog vihora na okupiranoj Grbavici, čulo se nadaleko. Nevladina organizacija “Gariwo” 2013. godine posthumno je dodijelila priznanje Goranu Čengiću za građansku hrabrost.

 

Na komodi u sobi su i ostala Goranova priznanja: diploma za osvojeno prvo mjesto kao članu pobjedničke ekipe Sarajevo na III tradicionalnom rukometnom turniru glavnih gradova FNRJ (bivše Jugoslavije) iz 1961. godine, nagrada Gradskog vijeća Sarajeva “Graham Bamford”, koju mu je dodijelilo posthumno, 2014. za iskazanu izuzetnu građansku hrabrost, solidarnost, humanost i altruizam, a na zidu povelja “Čengića” – udruženja za njegovanje moralnih, kulturoloških i drugih tradicionalnih vrijednosti iz 2013. godine.

 

Invalidnina bi je podsjećala koliko vrijedi smrt sina

 

Goranova majka Nataša kaže da nikada nije mogla da traži bilo kakve posebne prinadležnosti zbog gubitka sina, jer bi je to podsjećalo na to koliko košta smrt njenog djeteta, što bi bilo isuviše bolno.

 

– Mislim da skoro svaka majka to tako misli. Vjerujte da moje prinadležnosti onda su bile 500 KM penzije, što je za ovo vrijeme užasno. Taman dok režije poplaćate ne ostane skoro ništa. Nego, sreća, da se tako kaže, pa smo se ja i ovaj sin Roćko razbolili pa imamo invalidninu. Pa onda možemo proći. To je malo ironično, ali je to nažalost tako. Oni su meni dva-tri puta rekli da ja trebam da dobijem neku invalidninu. A, ja pitam, zašto? Kaže, radi gubitka sina. Vjerujte, to nije floskula. Da ja možda nisam imala ništa da bi se, ipak, opredijelila za to. Život bi me natjerao. Ali, rekla sam, nemojte molim vas, shvatite me. Svaki mjesec ja moram taj iznos dobivati i sjetiti se da je to zato što mi nema djeteta. Zato nisam mogla. Interesantno je da i moja majka nije mogla na svoju Kseniju, koja je bila borac od 1941. godine, a koju su u Drugom svjetskom ratu četnici zaklali, uopće da primi novac, niti ga je ikada primila – priča Nataša Zimonjić-Čengić.

Kaže da u budućnost gleda kroz svoja dva prekrasna unuka, Srđana i Vladimira, Goranove sinove.

 

– Oni su prekrasni momci, visoki, crni, lijepi. Ali što je najtužnije, mi smo izgubili Gordanu, Goranovu suprugu, njihovu majku, nema ni godina. Razbolila se od karcinoma i umrla. Ona koja je bila moj oslonac u životu. Jedva smo je preživjeli, pravo da kažem, pogotovo ja. Baš ovaj vikend je bio Vladimir, da me obiđe – priča Nataša Zimonjić-Čengić.

 

No, kao i na Goranovu, Sarajevo je zaboravilo i na požrtvovanost Natašinog dede Petra Zimonjića koji je ubijen kao mitropolit dabrobosanski 1941. godine u Jasenovcu. Bio je visoki crkveni dostojanstvenik od kraja 1920, a poslije toga obavljao je dužnost episkopa zahumsko-hercegovačkog (od maja 1903. do novembra 1920.).

 

– Nije mu se uopće odužilo Sarajevo. Prvo, čovjek takvog ranga u mogućnosti da bude pušten iz zatvora, on je rekao: a kada ćete vi ostali narod pustiti? A, taj narod je bio i srpski i muslimanski i jevrejski, svi mogući narodi su bili tamo zastupljeni. On je u ime svih naroda govorio. Pa zar nije takav čovjek zaslužio da se o tome makar napiše, ako ništa drugo. A ne da tako to prođe neopaženo – kaže Zimonjić-Čengić.

 

Pitali smo je šta bi Sarajevo moglo i trebalo učiniti kako bi tu grešku ispravilo.

 

– Pravo, da kažem, više ništa. To je toliko grijeha u odnosu na to da više ništa – poručila je Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Nije se željela odreći muža

 

Nataša je prošla kroz brojne tragedije u životu. Prije Gorana izgubila je i sina Igora. Muž Ferid Fićo Čengić, gradonačelnik Sarajeva nakon Drugog svjetskog rata, u dva navrata je proveo ukupno sedam godina na Golom otoku pod lažnim optužbama od bivšeg komunističkog režima, zbog čega je Nataša više puta saslušavana od Uprave državne bezbjednosti (UDBA), zloglasne tajne policije za vrijeme bivše Jugoslavije, traženo joj da se odrekne muža, isključena je iz tadašnje partije…

 

Ferid Čengić učesnik je NOB-a od prvih dana 1941. godine. U jedinicama u kojima se nalazio obavljao je niz odgovornih političkih dužnosti. Sa funkcije gradonačelnika Sarajeva smijenjen je 1948. godine, jer je, kako je zvanično obrazloženo, “došao u sukob sa zvaničnom partijskom i državnom politikom (Rezolucija Informbiroa)”. Uhapšen je i interniran na Goli otok.

 

– Za vrijeme Informbiroa i te situacije, nije samo od mene nego mnogima je traženo da se odreknu najbližih, najmilijih. Mnogi su poklekli pa su se odrekli. A ja sam tako odgojena, meni je moj muž bio sve. Kada je on zatvoren, došao mi je tata iz Gacka i rekao: “Ne daj ti Bože da mu šta napraviš i da ga se odrekneš. Ja bih se odrekao tebe u svim jugoslovenskim novinama.” Tako je meni moj otac rekao. I ne samo što mi je otac rekao, nego poznavajući moga muža, znala sam koliko je bio pošten čovjek. Šest godina prije Drugog svjetskog rata je proveo na robiji i četiri u šumi u ratu. Sa njim sam radila kao mlada partizanka u Foči. Tako smo se i upoznali. Njegov odnos prema ljudima je bio predivan – priča Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Prema materijalnom, kaže Nataša, uopće nije pokazivao sklonost, tako da mu nije bilo stalo ni za vilom ni za položajem.

 

– Pogotovo meni. Jer, ja mogu nešto da kažem, možda to je prvo nepotrebno, drugo ne bih htjela da to ispada kao da se ja hvalim, ali meni to ništa nije bilo nego obično. Jer ja sam živjela u vili koju je kralj Aleksandar Karađorđević podigao u Gacku i ona je namještena iz Beograda i apanaža je bila iz Beograda i sve. Moje je djetinjstvo bilo bolje nego ono što su mi ga partizani davali. Stoga, nisam se mogla odreći svoga muža, oca moje djece. Čovjeka za koga sam znala koliko se napatio u životu. Mislim da to nije nikakav podvig. To je dužnost svakog čovjeka – govori Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Zbog sina Roćka nema pravo da odustane

 

Ova Sarajka, koja je u životu prebrodila brojne tragedije, pričajući o tome kako je uspjela kaže da tu “nema nikakve hrabrosti”.

 

– Pogledajte moga sina Roćka. On je obolio. Ja sam taman bila završila partizansku gimnaziju i trebala sam da se upišem na fakultet. U to vrijeme je Roćko (kum mu bio Rodoljub Čolaković, nakon rata bio premijer BiH) obolio i ja sam rekla mome mužu – ništa ja ne radim drugo nego ću ja njega naučiti da hoda i da govori i tako je i bilo. Moj život se pretvorio u brigu za njega. I sve ono što mi se dešavalo, pomislila sam – moram živjeti radi Roćka, jer on nema nikoga. Evo, sada kada nekad jauknem, jer imam dvije strašne rane na bedrima, jer metal uništava hrskavicu, posebno onaj koji je unutra koji ne može da se izvadi,on kaže – majko, boli li te puno? Preksinoć uopće nisam spavala. Nikako skoro. Kažem ja – da, a on meni – šta da radim, majko, ja, šta ću ja? Možete misliti kada on tako kaže, onda ja opet dobijem volju i snagu i, eto, tako to prolazi – kaže Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Navodi da je do svakog čovjeka da se bori i u najtežim trenucima i da ne odustaje, ali puno je, smatra “onako kako vas odgoje, onako se i ponašate”.

 

– U većini slučajeva ima i toga. Moji su bili zaista ljudi od svakog reda i meni su isto tako govorili. I voljeli su Fiću i odmah je moj otac shvatio da je on divan čovjek. Iako je dosta stariji bio od mene, to nikome nije smetalo. Dobila sam Gorana i prekrasnog Igora, kojem je isto tako vrijeme Informbiroa na neki način rezultiralo da mu se život ugrozio – ističe Nataša Zimonjić-Čengić.

 

Uprkos svega što je preživjela, svih strahota, Nataša smatra da pomirenje i suživot nema alternativu.

– To je interesantno pitati mene kao osobu koja se nikada ni sa kim nije posvađala u životu i koja pomirenje smatra nečim normalnim, nečim prirodnim. Apsolutno. Ja o tome ne mogu puno ni pričati, pravo da kažem. A političari, oni bi trebali u svim situacijama da malo više, odnosno daleko više rade. Jer, ne rade skoro ništa, ako me već pitate. Moje je mišljenje tako – poručuje hrabra Sarajka Nataša Zimonjić-Čengić.

 

 

Leave a Comment