U zemlji plagijata, „štancanja diploma“ i kupovine diplomskih radova i dalje samo 9,5 posto visokoobrazovanih

 

“Danas imamo visoke škola koje ’štancaju’ diplome kao na pokretnoj traci, javne univerzitete potresaju afere vezane za plagijate, a diplomski i magistarski radovi kupuju se preko interneta kao žvake. Dakle, čak i kad sve to uzmemo u obzir, ne možemo prebaciti 10 odsto visokoobrazovanih”.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u našoj zemlji ima samo 9,5 posto osoba sa visokim obrazovanjem. Prema istom izvoru, Anketi o radnoj snazi iz 2017. godine, više od polovine stanovništva (52,6 posto) ima završenu srednju školu i specijalizaciju, a skoro 38 posto građana BiH ima završenu osnovnu školu i manje.

Iako samo završavanje fakulteta ne znači automatski i bolji i prosperitetniji život, ipak pokazatelji iz drugih zemalja nam indirektno govore da je situacija mnogo bolja nego u BiH, kako po pitanju stepena obrazovanja, ali i kvalitete života. Naime, procenat visokoobrazovanog stanovništva u Hrvatskoj je 18 odsto, Sloveniji 23 odsto, Srbiji šest odsto, Austriji 18 odsto, a u Njemačkoj 25 odsto, dok je evropski prosjek 28 odsto.

Ivana Marić, politička analitičarka iz Sarajeva, kaže da su podaci koji pokazuju da u BiH samo 9% građana ima završene fakultete zabrinjavajući.

Foto: Ivana Marić

„Još više je zabrinjavajući podatak da je preko 30% osoba koje imaju završenu samo osnovnu školu i manje od toga. Stoga i ne čudi podatak o velikoj stopi nezaposlenih, jer je nekome bez kvalifikacija mnogo teže naći radno mjesto. Posebno interesantan je podatak da je oko 30.000 osoba sa završenim fakultetima također na birou. Političare možemo optužiti da snose najveću odgovornost za nedostatak radnih mjesta za osobe sa srednjom stručnom spremom, ali koje opravdanje imaju osobe sa završenim fakultetima. Stepen obrazovanja građana se u dobroj mjeri odražava i na političku scenu. Političarima je lakše manipulirati sa osobama sa manjim stepenom obrazovanja, ne zato što su oni manje dobri ili pametni, već zato što imaju manje informacija, pa stoga lakše nasjedaju na političke prevare. Kada se prvi put susretnete sa šibicarom, vjerovatno ćete pomisliti da biste se brzo mogli obogatiti, međutim ako poznajete na koji način varaju svoje mušterije, nećete se obazirati na njihove trikove. Slično je i sa političarima, kada naučite njihove fore, više ne nasjedate na njih“, rekla je za BUKU Ivana Marić.

Ivana ističe da mi kao društvo nismo svjesni mnogih bitnih stvari, odnosno možda smo i svjesni, ali da bi se nešto promijenilo, po tom pitanju, prvo bismo morali krenuti od mijenjanja sebe, a to nikome nije ugodno. Ivana Marić se nada da ćemo učiniti značajne pomake bar u procesu približavanja EU i prilagođavanju njihovim propisima.

Naša sagovornica kaže da se možemo nadati da će doći do poboljšanja opšteg stanja u društvu ukoliko bi se napravio napredak u oblasti obrazovanja, ali dodaje da bi se ipak najveći pomak desio kada bi pravosuđe bilo objektivno i efikasno. Objašnjava da bi se kroz to riješili truleži u našem društvu koja je prodrla u sve sfere društva i anestezirala cijelo društvo kako bi se oni i dalje mogli baviti otimanjem novca građana.

Ivana ističe da se u BiH nažalost najviše cijene porodične, prijateljske i stranačke veze, a sve ostalo je postalo manje bitno.

„Posebno je loš trend kupovine diploma. što je postalo javna tajna. Dobijanje diplome je postalo bitnije od stjecanja znanja, a to se osjeti i na produktivnosti i radu takvih osoba“, kaže Ivana Marić.

Milkica Milojević, novinarka iz Banjaluke, kaže da ovi podaci o obrazovanju svjedoče da je proces masovnog opismenjavanja, koji je u doba Tita i SFRJ probudio i podigao ovu zemlju na noge, ali i upisao je u društvo civilizovanih zajednica, grubo zaustavljen.

Foto: Milkica Milojević

„Opismenjavanje i dostupnost obrazovanja doslovno svima koji hoće da uče bila je najveća revolucija Titovog doba. Podsjećam, još po popisu iz 1981. pokazalo se da je u Banjaluci, koja je i tada bila univerzitetski grad, tada bilo manje od 6 odsto akademski obrazovanih stanovnika i  nekoliko procenata totalno nepismenih. Ako to uporedimo sa ovim aktuelnim podacima, pokazuje se da smo dramatično nazadovali. Jer, u međuvremenu, promijenili su se i standardi i potreba za obrazovanjem i svijet oko nas. Danas, za razliku od osamdesetih godina prošlog vijeka, univerzitetsko obrazovanje je nešto što se podrazumiijeva u većini profesija, a biti pismen danas znači, ustvari, govoriti engleski, služiti se računarima i drugim IT tehnologijama, razumjeti čemu služe i kako se popunjavaju formulari ili glasački listići“, kaže za BUKU Milkica Milojević.

Milkica kaže da su ovi najnoviji podaci frapantni u kontekstu vrlo upitnog kvaliteta savremenog obrazovanja.

„Dok se osamdesetih manje-više znalo da fakultete završavaju najpametniji, najvredniji i najuporniji, danas imamo visokih škola koje ’štancaju’ diplome kao na pokretnoj traci,  javne univerzitete potresaju afere vezane za plagijate, a diplomski i magistraski radovi se kupuju  preko interneta kao žvake. Dakle, čak i kad sve to uzmemo u obzir, ne možemo prebaciti 10 odsto visokoobrazovanih. Posebno je pitanje koliki je kvantum znanja u tih devet zarez nešto odsto ljudi sa diplomama“, kaže Milojević M.

Ona ističe da ne smijemo zanemariti i segment priče vezan za odlazak mladih i obrazovanih ljudi, pa se postavlja pitanje i kakvih je devet i nešto odsto ’učenih’ ljudi koji su ostali ovdje. Ograđujući se od bilo kakvih generalizacija, Milkica ne tvrdi da su oni koji su otišli nužno pametniji i obrazovaniji, ali su bili dovoljno hrabri da preuzmu svoj život u ruke i da krenu u svijet.

„Kao takvi, oni sigurno imaju mnogo, mnogo više potencijala da napreduju i izgrađuju se, od onih koji spadaju u ovih devet i nešto odsto. Kod nas se obrazovanje, znanje, radoznalost, otvorenost i slične osobine ne poštuju i ne cijene. U zemlji poslušnika i nepitača, ovo su krajnje neopoželjne i subverzivne osobine. Oni koji su svjesni važnosti zanja odavno su spakovali kofere, svoje ili svojih nasljednika. Ljudi koji su svjesni važosti zananja, ako su roditelji, preuzeli su svjesno na sebe jednu od najtužnijih zadaća koja se može zamisliti, a to je da svoju djecu od rođenja spremaju da budu emigranti u nekim drugim zemljama“, kaže Milkica Milojević.

Naša sagovornica kaže da joj je žao što je privatno školstvo, uključujući i privatne univerzitete, propustilo šansu da bude svjetionik novog modernog obrazovanja, koji bi trebalo da podstakne javne škole i univerzitete da se trgnu iz učmalosti i vrate istinskom akademskom duhu. Umjesto toga, dodaje Milkica, stvoren je nepotreban žestoki rat između javnih i privatnih univerziteta gdje jedni druge optužuju.

Banjalučanka Nikolina Gavrić nedavno je završila Ekonomski fakultet u Banjaluci, a tokom školovanja radila je i na neformalnom obrazovanju. Kaže da trenutno kod nas postoji aspolutno nepovjerenje prema visokom obrazovanju i mladi ljudi ne vide svrhu završavanja fakulteta, obzirom da im isti ne pružaju dovoljno praktičnog znanja i garanciju da će biti traženi na tržištu rada.

Foto: Nikolina Gavrić

„S jedne strane potencijalni studenti zbog cjelokupne situacije radije počinju odmah da rade ili napuštaju zemlju, dok s druge strane fakulteti ne čine ništa po pitanju svog marketinga, privlačenja novih generacija i podizanja kvaliteta nastave. Onda se dešava da na nivou visokoškolse ustanove ostane nepopunjenih mjesta, što dovoljno govori o životu ovdje“, kaže za BUKU Nikolina Gavrić.

Ona kaže da će društvo postati svjesno važnosti obrazovanja kada zaista vidimo da imamo korist od tog obrazovanja, te da nam ono pomaže u našem daljem razvoju.

„Većina stanovništva je razočarana i zbog nedostatka praktičnih znanja smatraju da se mogu ’snaći’ na tržištu i bez sticanja diplome. Kao diplomirani ekonomista, smatram da sam dosta naučila na fakultetu, bilo je tu i profesora koji su izlazili van okvira, bilo je projekata, bilo je prostora da pored te formalne knjige naučimo još nešto“, ističe Nikolina.

Ona dodaje da je visoko obrazovanje potrebno podići na viši nivo, uključiti modernije pristupe radu, izvršiti smjenu nastavnog osoblja, uključiti mlade ljude koji su bili na stručnim usavršavanjima u inostranstvu, promijeniti literaturu, ispratiti nove trendove.

„Sve ovo dovodi do toga studenti moraju više da kritički razmišljaju, da povezuju činjenice i donose zaključke umjesto samo da ih memorišu. Na taj način školujemo mlade ljudi koji su spremniji na izazove koji ih čekaju na tržištu rada, ali i one koji će postati stručnjaci i na kraju podići nivo ekonomske aktivnosti u državi“, kaže naša sagovornica.

Nikolina dodaje da poslodavcima u većini slučajeva nije bitno da li imate diplomu ili ne, već im je bitno da vide koliko ste spremni da učite, koliko brzo se možete prilagoditi tom sistemu i na kraju koliko ćete mu novca zaraditi. Oni takođe nemaju povjerenje u obrazovni sistem, te fakultet ne smatraju relevantnim. Generalni zaključak je da se obrazovanje ne cijeni jer se ne smatra naročito korisnim, ali da napredak u ovoj oblasti i promjene sigurno mogu promijeniti ovaj stav.

Gavrić N. kaže da obrazovanje u ovom trenutku posmatra kao pripremu za život odraslih i zaposlenih ljudi.

„Bezbrižni studentski dani, najveće muke do tada, rokovi, organizovanje vremena, postavljanje ciljeva, komunikacija sa kolegama i profesorima. Sve ovo za mene ustvari jeste obrazovanje, jedan period u kome sam mogla da shvatim koja je oblast koja me najviše interesuje, gdje da se usmjerim i slično. Možda najznačajnija stvar u mom obrazovanju je odlazak na studentsku razmjenu u Italiju, upoznavanje sa novim sistemom i učenje po nekoj drugoj metodologiji. Meni je obrazovanje jako bitno, a ako ste vrijedni i sposobni snaći ćete se i u ovoj velikoj džungli, a pri tome ćete imati i diplomu što je dokaz nekog rada, posvećenosti i upornosti“, kaže na kraju razgovora Nikolina Gavrić.

Leave a Comment