Vladika Grigorije za BUKU: Mržnja i strah su moćno oružje u rukama onih koji znaju kako da ih (zlo)upotrijebe

 

„Ako imamo u vidu sve ovo što je naprijed rečeno, onda je takav rezultat logičan i čak neizbježan. Mladi ljudi su ili zaslijepljeni mrzitelji drugog i drugačijeg, ili su vrlo dobro svjesni u kakvim okolnostima žive, pa im se kao jedina razumna i logična opcija i izlaz iz te situacije nameće napuštanje zemlje, i to zauvijek. Nažalost, imam utisak da su oni što odlaze ipak cvijet našeg naroda – to su oni pupoljci iz kojih se mogu razviti dobri plodovi. Stoga je njihov odlazak nešto najpotresnije i najalarmantnije što nam se dogodilo u proteklih 25 godina. A intelektualci ćute…”

Vladika zahumsko-hercegovački i primorski Grigorije u intervjuu za BUKA portal govori o teškoćama sa kojima se suočava društvo u BiH, pomirenju, problemima mladih, te kolektivnoj krivici političara i naroda za ono što nam se dešava.

Razgovor sa vladikom smo vodili nedugo nakon što je u Trebinju potpisao Platformu za mir, deklaraciju koju su podržali i predstavnici drugih vjerskih zajednica. Zbog toga smo prvo i razgovarali o pomirenju u BiH.

Koliko je važno da se danas u BiH govori o miru, te radi na njegovom očuvanju?

Mir je fundament, temelj ne samo života već i o(p)stanka građana Bosne i Hercegovine. A kada već pominjem temelj, onda da kažem i ono što svi vrlo dobro znamo, a to je da se svaka kuća gradi i podiže upravo iz temelja i na temelju. Ako njen temelj nije dovoljno čvrst, stabilan, ako nije dobro utvrđen u kamenu, onda ni kuća nije sigurna i stabilna, pa je zato i najbezazleniji potres može srušiti. Isto je tako i s državom. Ako želimo da gradimo ili obnavljamo bilo šta – pa i državu – onda je prije svega potrebno da to činimo na čvrstim i stabilnim temeljima i vrijednostima. A da je mir jedna od temeljnih vrijednosti potvrđuje i božanstvena liturgija u kojoj na samom početku molimo za  „mir svega svijeta“ i „sjedinjene svih“. Da bi mir uistinu zaživio na ovim prostorima, onda on – baš kao i govor o njemu – ne smije biti lažan i neiskren. Prisjetimo se samo primjera iz ne tako davne prošlosti. Naime, obje Jugoslavije urušile su se jer su bile izgrađene na lažnom i klimavom, nestabilnom i poroznom tlu i temelju. Ko je bio njihov neimar u ovom trenutku više nije važno. Važna je činjenica da se njihov temelj urušio i da one već decenijama ne postoje. Iskreno se nadam da slična sudbina neće zadesiti Bosnu i Hercegovinu, ali s obzirom na pomenuta skorašnja iskustva, sasvim su opravdani strahovi i bojazni velikog dijela građana BiH, a koji se tiču opstanka ove zemlje.

Zanimljivo je da oni koji bi u BiH trebalo da rade najviše na očuvanju i stvaranju mira, poput, recimo, političara, često su ipak generator sukoba u zemlji. Kako Vi gledate na današnje politike koje vode izričito nacionalne stranke u BiH?

Više puta sam govorio javno, ali i lično pojedinim političarima da stavljaju preteško breme na svoja leđa time što zalaze u sve pore i sfere našeg društva. Oni su, a samim tim i politika koju vode, postali predominantni, a to nikad nije pametno, niti može biti dobro. Ipak, nisu samo oni krivi za to, nego svi mi koji smo im omogućili takvu poziciju i moć time što se – skidajući sa sebe odgovornost – svjesno sklanjamo u stranu i prepuštamo njima da kormilare, ne samo našom državom, nego i našim životima. S druge strane, onaj političar koji je iole svjestan svoje odgovornosti i uloge u društvu, koji uistinu nastoji da djela za dobrobit svog naroda, pa između ostalog i time što javno izražava svoje opredjeljenje za mir, red i poredak – nema nikakve šanse da na ovim prostorima bude u većini, niti izađe kao pobjednik iz bitke koju vodi. Ali ako bi društvo, prije svega akademska zajednica, studenti i ugledni građani i privrednici stalno javno i privatno govorili i ponavljali da je mir uslov svih uslova i osnovni preduslov normalnog života u BiH, onda nijedan političar ne bi mogao tek tako lako da podgrijava mržnju, sukob i međunacionalne i međuvjerske razmirice. Drugim riječima, ako bi se u takvim okolnostima neko čak i opredijelio za opciju koja isključuje mir, bio bi nadglasan i poražen, pa makar to bile vođe ultranacionalnih stranaka.

Ali ovdje se nacionalne tenezije konstantno podgrijavaju. Oni na najvišem nivou često siju mržnju usmjerenu prema svima koji su druge vjere ili nacije, a, da tako kažemo, ljubav koju narod ima prema nacionalnom identitetu i vjeri iskorištavaju, te bez imalo zadrške postavljaju i istu ravan sa mržnjom prema “drugačijima”?

To je sasvim prirodno ako uzmemo u obzir to da se političari ponašaju isključivo kao stranačke vođe, a ne kao odgovorni predstavnici naroda, koje interesuje red, mir, poredak i prosperitet države. Da ne bude zabune, nema ništa prirodnije od zdrave ljubavi prema svojoj porodici, naciji ili, recimo, sportskom timu. Međutim, kada se ta ljubav i naklonost izobliče i poprime patološke razmjere, onda sa sobom neizostavno nose mržnju, ali i strah od drugog i drugačijeg. A mržnja i strah su veoma moćno oružje u rukama onih koji umiju i znaju kako da ih (zlo)upotrijebe. Drugim riječima, uvijek će biti onih kojima mir, međuvjerska i međunacionalna tolerancija i razumijevanje neće ići naruku i kojima će mržnja i razmirice služiti za ostvarivanje stranačkih, ali i ličnih šićardžijskih ciljeva i koristi. Uostalom, bilo smo i još uvijek jesmo svjedoci činjenice da mir na pojednim tačkama zemaljskog šara često ne ide u prilog ne samo pojedinim političkim strujama i političarima, već i cijelim državama, to jest njihovom političkom vrhu, koji potpiruje ili gasi ratne sukobe rukovodeći se u datom trenutku sopstvenim geopolitičkim, ekonomskim ili nekim drugim interesima.

Ono što je možda još poraznije je podatak da su mnogi intelektualci u BiH izrazili zabrinutost i zbog današnje omladine za koju kažu da nema namjeru da radi mnogo na pomirenju, a neki čak primjećuju i da mladi na ratna dešavanja u BiH gledaju romantičarski, slaveći ratne zločince iz svog naroda, umanjujući žrtvu onog drugog…

Kada kažete „intelektualci u BiH“, na koga zapravo mislite? Nema sumnje da oni postoje, ali ne možemo a da se ne zapitamo kakva je njihova pozicija i uloga u društvu i šta oni uistinu čine za svoju državu. Naime, nerijetko svjedočimo tome da intelektualci uporno ćute, ne oglašavaju se, ne kritikuju, ne predlažu, ne protestuju, a i onda kada to čine njihova riječ biva nečujna i prigušena pa samim tim i nevažna, budući da joj nedostaje istinske snage, autentičnosti, pa ako hoćete i autoritativnosti. Stoga se ne plašim da ću mnogo pogriješti ukoliko kažem da su intelektualci u BiH možda i najveći krivci za sve ono što nam se dešava. Što se pak tiče, kako rekoste, „romantičarski“ zanesene omladine, njeni stavovi i ponašanje uveliko potiču i oslanjaju se na kućno vaspitanje, na ono što im je usađeno i prenijeto u porodici, od njihovih roditelja. Jedan dvadesetogodišnji Srbin danas nikako ne može „sam od sebe“ gajiti mržnju prema drugom dvadesetogodišnjaku, Muslimanu, na primjer – ili pak obrnuto – jer niti jedan, niti drugi nemaju iskustvo prethodnog rata i o njemu, baš kao i o pripadnicima drugih naroda i vjeroispovijesti, sklapaju sliku i stiču predstave na osnovu onoga što im prenose i govore njihovi bližnji ili medijska propaganda. Ponavljam, porodica u tom procesu prihvatanja ili odbijanja drugog i drugačijeg najčešće igra ključnu ulogu i to je mjesto od kojeg treba prvo krenuti kada je u pitanju širenje ideje o miru i toleranciji. Za one mlade ljude koji se opredijele da idu u crkvu, mi imamo ogromnu odgovornost i nadam se da tu makar činimo napore koji nisu beznačajni. S druge strane, moram priznati da postoje i oni koji tvrde da su bogobojažljivi i vjerujući, ali su vrlo isključivi kad je riječ o drugom i drugačijem, što je apsolutno nelogično i kontradiktorno i s tim nam valja izaći na kraj pažljivim ubjeđivanjem i beskompromisnom opredijeljenošću za dobro.

Pitanje je samo da li imamo dovoljno vremena jer sve veći broj mladih ljudi napušta ovu zemlju odlazeći bez želje da se vrati. Osim onih koji odlaze da bi zaradili sve više je mladih koji nas napuštaju jer ne žele da žive u ovakvom okružnju. Odlaze dobrostojeće porodice jer neće da odgajaju djecu u ovoj zemlji i, kako kažu, zatrovanoj atmosferi. 

Ako imamo u vidu sve ovo što je naprijed rečeno, onda je takav rezultat logičan i čak neizbježan. Mladi ljudi su ili zaslijepljeni mrzitelji drugog i drugačijeg, ili su vrlo dobro svjesni u kakvim okolnostima žive, pa im se kao jedina razumna i logična opcija i izlaz iz te situacije nameće napuštanje zemlje, i to zauvijeek. Nažalost, imam utisak da su oni što odlaze ipak cvijet našeg naroda – to su oni pupoljci iz kojih se mogu razviti dobri plodovi. Stoga je njihov odlazak nešto najpotresnije i najalarmantnije što  nam se dogodilo u proteklih 25 godina. A intelektualci ćute jer im, na izvjestan način, ide naruku činjenica da odlaze oni koji lako mogu prozrijeti njihove slabosti i „nemuštost“, to jest istinu o tome kakva je i ko je zapravo domaća intelektualna elita.

Moram da Vas pitam, kako to da živimo u ovakvim uslovima o kojima smo govorili, da imamo zatrovanu i za život nepodnoljšivu atmosferu, punu mržnje u zemlji u kojoj živi više od 90% vjernika, pretežno hrišćana i muslimana?

Procenat koji pominjete veoma je upitan. Da, sigurno da u Bosni i Hercegovini ima 90% deklarisanih vjernika, ali koliko njih uistinu nastoji živjeti u vjeri, u skladu s Božjim zapovijestima? Sumnjam da takvih građana ima više od 5% u Bosni i Hercegovini. Ukoliko sumnjate u ovu konstataciju, provjerite sami.

Šta nam to govori? Koliko smo se onda svi mi u toj nekoj tranziciji koja nam se dešavala u svim segmentima života izgubili i u vjeri?

Od devedesetih godina 20. vijeka pa naovamo mnogo toga se dogodilo na ovim prostorima, i pri tom nemam na umu samo rat. Uostalom, ako pogledom obuhvatimo, ne samo BiH, već i zemlje u okruženju – pa ako hoćete i cijeli svijet – uvidjećemo da su munjevite, nagle i korijenite promjene bile globalnog karaktera, te da su zahvatile sve sfere našeg života, pa samim tim i vjeru. Pri tom ne smijemo izgubiti iz vida i činjenicu da je ovaj dio Balkana dugo bio pod komunističkom presijom, koja se neminovno odrazila i na naše poimanje vjere i odnos prema njoj. Kada su pomenute stege popustile, mnogi su se otisnuli putem koji im je dotad bio zabranjen, nepoznat i stran. Mislim, naravno, na njihovo opredjeljenje da postanu vjerujući, makar deklarativno. Kada se sve to uzme u obzir, nije nimalo neobično što su se mnogi, kako kažete, izgubili u vjeri, „konzumirajući“ je površno, nedosljedno i pogrešno, poput još jednog u mnoštvu „proizvoda“ koji su im danas dostupni.

RAZGOVARAO MILOVAN MATIĆ

Leave a Comment