Pluralizam ili jedinstvo muslimana

 

Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje?
Piše:

Mirnes Kovač

Čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet – kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivouAnadolija

 

Evo nas u danima Kurban ili Hadži bajrama. Kurban je žrtva, a žrtva je neodvojiva od hadža – godišnjeg hodočašća muslimana u Meki, svetom gradu u kojem se nalazi Kaba. Kaba je drevna kuća, hram kockastog oblika kojemu se svi muslimani okreću u molitvi, svakog dana po pet puta, svakog trena ustvari sa svih strana svijeta.

Hadž je Arefat, a Arefat je brdo, plato udaljen nekih 20 kilometara od Meke. Arefat znači spoznaja. To je prema islamskom učenju mjesto susreta prvog čovjeka Adama i Eve nakon što su protjerani iz Raja. Muslimani jednako kao i Židovi i kršćani nazivaju svog praoca i pramajkom Adema i Havu.

 

Arefat je mjesto na kome je posljednji poslanik Muhammed održao svoj oprosni govor i u njemu uputio univerzalne poruke o jednakosti i poštovanju ljudi, o svetosti i nepovredivosti ljudskog života, imetka, časti, te pozvao na ukidanje svih oblika poganske manipulacije, rasne i klasne netrpeljivosti.

I ovaj Kurban bajram je prepun vazova i poruka, čestitki i želja, ali čini mi se da muslimani nikada nisu bili podijeljeniji i nikada teže nismo primali drugačije mišljenje, kritiku, savjet – kako na našem malom bosanskom, tako i na globalnom nivou.

Jesu li nam postupci velikana zaista uzor?

Kad danas gledam u milione muslimanskih hodočasnika na svetim mjestima kako strpljivo bacaju kamenčiće na Mini i gađaju Sotonu, odbijajući simbolički njegov utjecaj – kroz glavu mi neizbježno prolazi to vrijeme u koje se i danas zaklinjemo i u kojemu inspiraciju tražimo. Jesu li nam postupci vjerskih uzora i velikana zaista uzor ili samo paravan da iza isprazne priče sakrijemo svoje egoistične i niske porive?

Ko danas smije reći predsjedniku, reisu, premijeru, muftiji, ministru da nije dobro to što ste okruženi ulizicama i sikofantima, prikazivačima i doušnicima, nepismenim i neodgojenim do te mjere da ih je otužno vidjeti kako poskakuju gurkajući se oko “glavnog” ne bi li sebi priuštili makar dašak moći i slave?

Avaj, a vjera i politika nam odoše udesno i sklizavamo u tako netolerantno društvo da svako ko se usudi kazati savjet biva ciljan kao mrski izdajnik i raskolnik zajednice.

Zasmetalo mi je što se ove riječi sve češće nalaze u vokabularu naših umornih i bezidejnih vođa. Kakve to samo posljedice može imati kada se jata mladih junoša željnih vladarskih pohvala i aferima naklate na svojim Facebook profilima, pa stanu udarati po tim dezigniranim izdajnicima i neprijateljima Bošnjaka i vjere islama?

Izreći istinu u lice

A kad ne smijemo tako pitati ovdje kod nas u našoj slobodi i demokratiji, šta ćemo onda za međumuslimansko krvoproliće i toliku muslimansku krv i glad, jad i bijedu u Jemenu, Afganistanu, Siriji, Iraku, Egiptu?… Ko se to danas među muslimanima usuđuje upitati vladare i izreći im istinu u lice, a da ne bude smaknut, zatvoren ili protjeran?

Mogu li danas isfrustrirani muslimani svoj gnjev smiriti i mogu li njihovi nedokučivi lideri shvatiti ovu jednostavnu poruku Arefata? Poruku koju je jasno i snažno naglasio poslanik Muhammed kada je na Oprosnom hadžu rekao: “O ljudi, vaši ljudski životi su vaša svetinja i vaši imetci su vaša svetinja, kao što je svet ovaj današnji dan i kao što je svet ovaj vaš grad!”

Usuđujemo li se razmisliti o svom stanju i jednom kazati da problem prvenstveno leži u nama, pa kad ga promijenimo iznutra tek onda ćemo steći uslov za Božiju milost i mijenjanje našeg stanja i društava općenito? Smijemo li sebi priznati da imamo nečistu savjest čim tako olahko etiketiramo i napadamo drugog samo zbog toga što drugačije misli, govori, razumije i predlaže drugi način? Kad će nam zavodljiva priča o “muslimanskom jedinstvu” prestati biti obmana i kada ćemo tu paradigmu mijenjati u pluralističko dogovaranje i međusobno poštovanje?

Čemu priča da slijedimo poslanika Muhammeda, ako nam ne dopire do svijesti i savjesti da je on uvijek od neprijatelja pravio prijatelje, a mi i od ono malo prijatelja pravimo neprijatelje? Hoće li nas opametiti ova mračnjačka pakost i otrovno licemjerje, pa da makar ovdje u ovoj našoj Bosni i Hercegovini sačuvamo društvo i državu? Kako to da smo se znali i umjeli odbraniti u ratu, a ne znamo državu voditi u miru? Zar je moguće da smo se toliko udaljili jedni od drugih, a danas toliko govorimo o “Kurbanu” koji u srži svojoj znači približavanje i Bogu i ljudima?

Stavovi izraženi u ovom tekstu autorovi su i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

 

Leave a Comment