Glumac Boris Ler: Bitno je da mladi pogledaju film o genocidu u Srebrenici

 

Scena iz filma Quo vadis Aida.

 

Igrani film „Quo vadis, Aida“ o genocidu u Srebrenici, redateljice Jasmile Žbanić, ne prikazuje se u kinima u Republici Srpskoj, potvrdili su iz produkcijske kuće Deblokada koja stoji iza filma.

Ipak, u drugom dijelu Bosne i Hercegovine, entitetu Federacija BiH, jedan je od najgledanijih u kinima, koja u vrijeme pandemije primaju znatno manji broj ljudi.

Bez obzira na premijeru u pandemijsko vrijeme i ograničenja na koja je film s tim u vezi naišao, uskoro bi ga moglo vidjeti značajno više ljudi iz cijele regije jer od 3. decembra film je moguće pogledati na online platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba.

Za Borisa Lera, sarajevskog glumca koji igra jednu uloga u filmu, online prikazivanje je način da se prevaziđu prepreke, kako epidemiološke tako i one koje imaju veze s cenzurom.

“Šta da Vam kažem, to je realnost u kojoj živimo danas. Mi smo puni neke cenzure, pogotovo prema umjetničkim djelima, zarad politike, nacionalizma, fašizma koji vlada. Pred svake izbore pozivaju se na rat, na huškanje. To je realnost koju živimo trideset godina”, kaže u intervjuu za Radio Slobodna Evropa.

Ler u filmu o genocidu u Srebrenici 1995. godine igra sina prevoditeljice Aide koja u filmu radi za Nizozemski bataljon Ujedinjenih naroda u Potočarima. Aidina porodica, dva sina i muž, nakon ulaska vojske Republike Srpske u grad, spas pokušavaju naći u bazi UN-a, dok ih Aida pokušava spasiti od odvođenja iz baze.

Uloga Seje, jedne od žrtava genocida, za Lera je bila najteže glumačko iskustvo dosad, ali i uloga s najvećom odgovornosti.

RSE: Možete li nam iz perspektive Aidinog sina Seje reći koliko je važan ovaj flm, prvi igrani gilm o genocidu u Srebrenici u godini kad se obilježava 25. godišnjica?

Ler: Jako je važan film, ja sam siguran, kao jedan dokument za buduće generacije i za generacije koje su odrastale slušajući o tome šta se desilo u Srebrenici, u cijeloj Bosni i Hercegovini, kao i generaciji koja je preživjela sve to.

Ja sam bio dječak kada je rat počeo, kada se sve dešavalo, imao sam samo šest godina. Sada, iz ove perspektive, iz godina koje imam, jako su mi bitne sve te stvari koje na ispravan način prenose sve što se desilo u prošlosti, što nas je formiralo i obilježilo za cijele naše živote.

Generacije koje dolaze učit će to kao istoriju, istoriju svog naroda, svoje zemlje. Tako se nadam da će ovaj film biti i ostati kao neki iskren dokument o događanjima, čak i za one koji negiraju, ali negdje duboko u srcu znaju da je to stravičan zločin, da se genocid desio. Negatori mogu negirati koliko god hoće, ali Međunarodni sud je presudio i zna se šta se desilo u Srebrenici, a to je genocid.

Meni kao glumcu i meni lično jako je bitno da sam bio dio ovog projekta, sretan sam i ponosan, i zahvalan i Jasmili i našem producentu Damiru što su mi dali šansu da budem dijelom ovog filma.

Boris Ler i Jasmila Žbanić
Boris Ler i Jasmila Žbanić

RSE: Pominjete lično ratno iskustvo, je li vam, uvjetno rečeno, moglo olakšati tokom snimanja filma?

Ler: Ja se u tom smislu baš i ne sjećam rata. Naravno da se sjećam straha koji je vladao, tuge u očima moje mame, i straha mog tate, i zvuka granata, kada granata opali i čuje se rušenje kamenja, betona. Do nedavno sam imao i noćne more, gdje sam sanjao taj zvuk, to mi je onako živopisno ostalo. U suštini, ja sam bio dijete, šest godina, ja se ne sjećam rata kao što ga se sjeća moj brat, koji je šest godina stariji od mene, ili moji roditelji.

S druge strane, mislim da jeste olakšalo snimanje ovakvog filma i ratnih filmova, jer koliko god da se ne sjećam zrelo rata, ipak ulazim u neki poznati teren. U tom smislu nije bilo prepreka, istraživanja. To osjećanje straha smo i ja i moje kolege već imali i bili u tom smislu pripremljeni.

RSE: Igrate ulogu koja kao da od početka naslućuje tragičan kraj, za razliku od drugih likova koji vjeruju da će biti spašeni, da će na kraju sve biti uredu. Je li bilo teško igrati karakter koji igrate? Možda je kliše, ali kako ste se spremali za ulogu? Kako je bilo snimati film o genocidu u Srebrenici?

Ler: Specifičan je film, specifična je tema, snimanje je bilo jako teško, jako emotivno, stresno, velika odgovornost je bila na nama, ali sve je to bilo uveliko olakšano jer je Jasmila od početka do kraja znala tačno šta želi, i od filma, i od nas, i od priče, od svakog mogućeg segmenta, svakog aktera koji je učestvovao u stvaranju ovog filma.

Ona je film spremala možda i više od šest godina i to je sve rezultiralo njenom velikom spremnošću i našom bezuvjetnom vjerom u ono što ona želi da napravi zajedno s nama. S druge strane, to jeste jedna od težih uloga koje sam igrao, to je karakter vođen nekom unutrašnjom intuicijom, osjeća da stvari nisu dobre, u tom svemu ga hvata panika i strah koji prevladava, za razliku od nekih drugih koji uspijevaju svoj strah i paniku kontrolisati.

To je tako u ratu. Imate ljude koji slijepo vjeruju da će rat proći za mjesec dana, imate ljude koji su odmah znali da je to nešto što će trajati, što će biti tragično. Mislim da je tu i Jasmilino umijeće, i magija, vjerovatno i njeno iskustvo ratno da je ona uglavila sve te sudbine ljudi, i onih koji su vjerovali da će biti brzo gotovo i onih koji su vjerovali da je to kraj. To je ta filmska magija.

RSE: Film se ne prikazuje u kinima u Republici Srpskoj, kako komentirate činjenicu da je film skoro pa zabranjen u RS-u?

Ler: Šta da vam kažem, to je realnost u kojoj živimo danas. Mi smo puni neke cenzure, pogotovo prema umjetničkim djelima, zarad politike, nacionalizma, fašizma koji vlada. Pred svake izbore pozivaju se na rat, na huškanje. To je realnost koju živimo trideset godina.

Meni je žao da sam ja i moja generacija direktne žrtve toga. Ne puštaju nas da živimo, nego nas indoktriniraju, truju nas već trideset godina nekim suludim ideologijama, idejama, budalaštinama. Zagorčavaju nam život. Umjesto da nam daju krila, da dišemo punim plućima, da ostvarujemo svoj potencijal, samo nas guraju u neku crnu rupu. Pa tako i ove zabrane. To je tužno, što se mene tiče, zato što nema neko pravo da odlučuje za nekoga šta mu se dopada ili ne ili šta će pokupiti iz nečega ili ne.

Ali čim je nešto toliko zabranjeno, znači da je istinito.

Scena iz filma, Boris Ler i Dino Bajramović
Scena iz filma, Boris Ler i Dino Bajramović

RSE: Možemo li onda govoriti o online prikazivanju kao o rješenju za cenzuru u ovom slučaju?

Ler: Na neki način jeste rješenje. Ljudi koji neće uspjeti pogledati film u svojem gradu, u svom kinu, zato što je film zabranjen u toj regiji, imat će priliku da pogledaju film na ovaj način.

Kada bude 3. decembra dostupan na https://ondemand.kinomeetingpoint.ba on će biti dostupan u BiH, u Srbiji, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, Crnoj Gori (i Kosovu op. a.), tako da će svi ti ljudi gdje je eventualno zabranjen ili gdje se još nije počeo prikazivati, ili kina još uvijek ne rade, a film je počeo svoj život, imati priliku da pogledaju film.

To je velika sreća u ovim okolnostima u kojima živimo, život sa koronom i restrikcijama u tom smislu. Ja se nadam da to neće postati neka praksa. Odlazak u kino je jedan od ljepših odmora, po mom nekom sudu. Pogledati dobar film ili pozorišnu predstavu, siguran sam da je veliko duhovno bogatstvo.

RSE: Za koga je najvažnije da pogleda film? Ko bi ga, prema vašem mišljenju, morao vidjeti?

Ler: Ja bih uvijek ciljao tu neku generaciju koja dolazi. Bh. premijera bila je u Potočarima i premijera je bila za srednjoškolce. Ja nisam mogao taj dan doći, jako mi je žao. Bila je za srednjoškolce, svih strana, svih nacionalnosti.

To je bitno, taj film, iako priča neku tešku, tragičnu priču o jednom stravičnom zločinu, genocidu koji se desio u Srebrenici, ipak tim generacijama govori, opominje ih šta se dešava ukoliko se upuštaju ili ako počnu da slijepo vjeruju onim starim kenjcima oko njihovih ideologija, svemu čime ih truju.

Mislim da je to generacija koja obavezno treba da pogleda film zato što je film dokument.

S druge strane, smatram da svi trebaju pogledati taj film. Od mene ovo zvuči kao reklama, ali ne, stvarno mislim da je film važan. Važan je zato što je vrlo autentičan, iskren je, dostojanstven je, važan je iz svakog aspekta. On je dobro režiran, dobro napisan, dobro glumljen, odlični glumci, Jasna Đuričić u glavnoj ulozi stvarno briljira, gledati samo nju stvarno je jako emotivno i potresno. Ja kad sam gledao film, sve što je ona radila u filmu, sve što njen lik doživljava, i svi naši likovi, sudbina svih ljudi, mene je jako, mogu reći katarzično, emotivno uzdrmalo. Zato je bitan film. Film je jako dobar medij, moćan medij, koji može da prenese poruku, koji živi i nakon godina, kada se prestane prikazivati ostane kao dokument, na DVD-u, USB-u.

Scena iz filma Quo vadis, Aida
Scena iz filma Quo vadis, Aida

RSE: Film je premijeru doživio u godini kad su okolnosti potpuno drukčije od uobičajenih. Vi ste i ranije radili na filmu, ali koliko je ovo cjelokupno iskustvo drukčije s obzirom na pandemiju i sve što je uslijedilo? Je li nedostajalo tog kontakta vas i publike?

Ler: Naravno da je nedostajala publika. Mi nikada nismo imali pravu premijeru, nikada se nismo našli svi, čitava ekipa, na jednom mjestu, što je za mene jako tužno. To vam je nekako najveća sreća kada se završi projekat, pogotovo projekat ove vrste, gdje je stvarno cijela ekipa, od prvog do zadnjeg čovjeka radila za film, ako su se svi dali maksimalno, nekako je tužno da se nismo uspjeli svi naći i pogledati film zajedno i razgovarati o tome šta smo napravili.

S druge strane, da, tužno je, te okolnosti su nas zadesile, morali smo se prilagoditi svemu tome. Ono zbog čega sam jako sretan jeste da je film gledan, da ljudi odlaze u kapacitetu u kojem mogu, sala primi koliko može da primi, ali u jednom momentu, film je igrao u četiri termina u Meeting pointu, od jutra do mraka, svi su stalno bili popunjeni. To je neki znak da su ljudi kod nas željni filma, željni domaćeg filma, željni su kulture, umjetnosti. To je za mene dobar znak. I strah od korone nije to omeo. Ljudi u najgorim trenucima imaju potrebu za umjetnošću. I u ratu su pozorišta “najbolje” radila.

RSE: Isto pitanje bih vam mogla postaviti i u vezi s teatrom, glumac ste sarajevskog Kamernog teatra, kako živi i radi teatar? Prošlo je više od šest mjeseci, kakva su iskustva „teatra u pandemiji“, koliko su se stvari promijenile?

Ler: Teatar će biti. Teatar je uvijek. Pojavit će se hibridi u odnosu na specifičnost situacije kao što je ova, ali čim korona nestane, a nadam se da će to biti ubrzo, sve će se vratiti na staro, ja sam siguran. Ono što je za mene najtužnije je malo publike u sali, i ti ljudi koji dođu, osjeti se određena doza straha, otuđenosti, mi na sceni igramo bez maski.

Sveukupno je to neko novo iskustvo. Tu je stalno taj tihi neprijatelj koji vam se šunja iza leđa. Ali šta ćete, život se mora nastaviti, život mora dalje. Treba biti maksimalno oprezan i odgovoran i poštovati sve što nalaže epidemiološka služba, ali novo je vrijeme.

Ja sam siguran, čim korona ode, da tako kažem, da će se pozorište, generalno, vratiti.

RSE: Pitat ću Vas i za apele koje su kulturni radnici upućivali Vladi Kantona Sarajevo u vezi s moratorijem na zapošljavanje u Pozorištima. Umjetnici su ovo opisali kao put do gašenja institucija. Kako vi gledate na odnos lokalne vlasti prema kulturi i umjetnosti, sad ali i inače? Kakve su mjere vlade kad je riječ o kulturnim institucijama i njihov opstanku u vrijeme krize?

Ler: Nema se tu šta puno reći. To je još jedan u nizu niskih udaraca koje Vlada, koja je potpuno gluha i slijepa za kulturu, zadaje kulturi. I ne samo nama koji jesmo u kulturi, nego i građanima.

Sve su to potezi koji polako i građanima uskraćuju kulturne događaje, zato što neće biti kapaciteta za održavanje tih istih. To je porazno. To su ljudi koji ne dolaze u pozorište, govorim o normalnim vremenima, ne dolaze, rijetki su ljudi iz vlade, iz politike koji dolaze na predstave. Rijetki.

Ja sada stvarno moram reći da sam sretan što je gospodin Srđan Mandić izabran za novog načelnika Centra, zato što je to čovjek koji, evo, dolazi u pozorište. I meni je to jako bitno. Meni je bitno da se jedan čovjek koji je na vlasti produhovljuje i nekako edukuje kroz kulturu. To sigurno znači nešto. Nešto. Šta, ne znam tačno, ali sam siguran da znači nešto.

Ja nisam građanin opštine Centar. Ovo samo kažem, jer znam da gospodin Mandić i još neki dolaze na predstave. Ali 90 posto tih ljudi ne dolazi. I kako da oni znaju nešto o kulturi, kako da donose neke važne odluke o kulturi i da njeguju kulturu kao nešto bitno, kad uopšte to ne prate, kad nemaju pojma što mi radimo, koju poruku odašiljemo, koliko se trudimo, koliko je kultura važna za duhovni život građana. Ne znaju.

RSE: Drugi problem koji se javio jeste i odnos između kulturnih institucija koje su se, na neki način, posvađale o tome ko dobiva a ko zaslužuje više novca. Bilo je mučno gledati saopćenja koja su jedni drugima slali umjetnici iz teatra i muzeja, kako komentirate ovo? Oni ne bi trebali biti na suprotstavljenim stranama?

Ler: Ma to su sve političke igrice. A politika vodi i sve kulturne institucije. Ja ništa ne govorim novo, ljudi to znaju da političke partije između sebe nakon izbora dijele pozicije, pa i u kulturi, pozorištima, i muzejima. To su sve neke političke peripetije u koje ja ne ulazim i njima se ne bavim.

Kako vi kažete, jeste tužno da institucije ne sarađuju zajedno, ne involviraju se u umjetnički rad jedne drugim, nego se bakću nečim čime ne bi trebale da se bakću. U ovom slučaju je bio novac, u drugom slučaju će biti nešto drugo. Jeste, sve je to zbog političkog pritiska.

RSE: Može li biti bolje?

Ler: Ja se uvijek nadam boljem. Evo, ovi izbori su za moje stavove i političke opredijeljenosti, bili, bar za Kanton Sarajevo, prilično uspješni.

Nadam se nečem boljem. Naravno, to će sada vrijeme pokazati, i da li je uopšte dovoljno vremena da se sve stvari poprave, da se život bar malo normalizuje i da se dođe do nečega što je bar obris kvalitetnog života građana u Bosni i Hercegovini. Ja se uvijek nadam da može bolje, ali naravno da sam i skeptičan zato što nas prošlost uči – vrlo teško to kod nas.

Film Quo vadis Aida svjetsku premijeru doživio je na Venecija film festivalu, a u BiH je prvi put prikazan u Memorijalnom centru u Potočarima. Na Antalija film festivalu u oktobru ove godine dobio je nagradu za najbolji internacionalni igrani film. Na El Gouna filmskom festivalu u Egiptu nagrađen je „Zlatnom zvijezdom“ za najbolji film dok je Jasna Đuričić, glavna glumica, dobila nagradu za najbolju žensku ulogu. Posljednju nagradu film „Quo Vadis, Aida?“ osvojio je na 21. Arras film festivalu u Francuskoj – Grand Prize „Zlatni Atlas“ za najbolji film.

Na online platformi ondemand.kinomeetingpoint.ba bit će dostupan u BiH, u Srbiji, Hrvatskoj, Sjevernoj Makedoniji, Sloveniji, Kosovu i Crnoj Gori.

 

Meliha Kešmer

Leave a Comment