KO STOJI IZA UDRUŽENE OPERACIJE PROTIV SDA: PREUZIMANJE ILI POTPUNA MARGINALIZACIJA

 

Na koncu, vjerovatno ne postoji SDA-ovac koji nije svjestan da su potrebne promjene, a Izetbegović je toga posve svjestan sudeći prema izjavama koje je davao, da bi na koncu promjene (i smjene) otvoreno najavio. I zato je vrlo problematično to što Zvizdić svoje zahtjeve ne iznosi u organima stranke ili kroz oficijelne stranačke kanale već putem medija.

 

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Ako su i postojale neke zablude da je višemjesečna agresivna medijska i propagandna kampanja protiv SDA samo u funkciji ovogodišnjih lokalnih izbora, protekle dvije postizborne sedmice potpuno su ih raspršile. Kampanja protiv SDA nastavljena je, a rezultati lokalnih izbora poslužili su da medijski napadi zadobiju jači intenzitet. Rezultati su bili okidač da se otvore i novi pravci napada na Bakira Izetbegovića i vrh SDA, koji su očito pomno pripremani u posljednje dvije godine. Ataci se uigrano smjenjuju i međusobno nadopunjuju, a sve u pokušaju da se legitimizira težina narativa o Bakiru Izetbegoviću kao krivcu za navodni “historijski poraz” na izborima i stvori dojam “brutalnog poraza” SDA, koja je, eto odjednom, u nezaustavljivom padu.

UDRUŽENI PROPAGANDNI PODUHVAT

Situacija u kojoj se SDA i naročito Izetbegović danas nalaze, gdje su označeni kao glavna smetnja i prepreka mnogim tek na prvi pogled nekompatibilnim interesnim grupacijama, nije ništa novo, ali je posve novi moment sinhroniziranosti neprestanih napada. Ako se pomnije promotre akteri ove medijske ofanzive, te propagandni termini koje oni koriste, može se uočiti i očita koordinacija i disciplina. To indicira da iza ove operacije ne stoji domaća pamet već neki vanjski faktor koji ima dovoljno jak interes, znanje, iskustvo, ali i mehanizme privole (“mrkvu i štap”) kojima okuplja ovo jato parapolitičkih i paramedijskih pirana koje zatim usmjerava na pažljivo probrane teme.

Vrlo se jasno može detektirati da je osnovni i ključni propagandni narativ koji se želi etablirati kao opće mjesto, iako je činjenično neutemeljen, taj da je došlo do “brutalnog”, odnosno do “historijskog” poraza SDA na izborima. Simptomatično je da se upravo takvi i slični termini neprestano pojavljuju na više različitih mjesta. Nije u pitanju prepisivanje već jasna namjera da se putem neprestanog ponavljanja ovih termina u svijest javnosti usadi neistina kako je SDA katastrofalno poražena na izborima te kako je u pitanju neki neumitni trend propadanja.

Dugoročni cilj jeste utjecaj na psihologiju glasačkih masa koje se želi uvjeriti da je glas za SDA ustvari “klađenje na gubitnički tim”, čime se priprema teren za nadolazeće opće izbore 2022. godine. To je i razlog zašto se fokus javnosti očajnički želi zadržati na temi rezultata lokalnih izbora, tačnije na narativu koji se u vezi s njima oblikuje u ovom udruženom propagandnom poduhvatu. Kratkoročni cilj jeste stvaranje pometnje unutar SDA, u kojem se želi stvoriti atmosfera “propale” stranke.

Dakle, cilj je stvaranje slike “broda koji tone” i koji treba napustiti. Pritom se oni koji ga napuštaju ne etiketiraju kao “miševi koji prvi bježe s broda koji tone” nego kao časni političari koji stranku napuštaju jer ne žele biti “u korumpiranoj stranci jednog lica”. Ovo je oprobana strategija koju je ponajbolje demonstrirao Aljoša Čampara. Ne samo da je nastupao kao novootkrivena “poštenjačina” nego je i svoju dugogodišnju ličnu opsesiju Fahrudinom Radončićem prebacio kao krimen lideru SDA. Iako su Fahrudinu Radončiću posve poznate okolnosti njegovog hapšenja i rođačke silnice koje su s njim vodile ogorčene bitke, promijenjene okolnosti prihvatio je jer računa na istu onu rođačku destruktivnu i opsesivnu energiju koja je sada okrenuta u drugom pravcu.

U tom kontekstu, vrlo je i interesantna ostvarena sinhronizacija koju u svom djelovanju pokazuju pojedini stranački lideri, naročito Konaković, čija je antiizetbegovićevska logoreja po medijima i društvenim mrežama ovih dana usklađena ne toliko s ostalim liderima “Četvorke” koliko s izjavama Denisa Zvizdića, Aljoše Čampare i Fahrudina Radončića. Moglo bi se reći da je došlo do izvjesne fuzije ovih ličnosti u neki zajednički politički organizam koji atakuje na jedinstvo SDA i s pozicije, polupozicije i opozicije koristeći iste propagandne termine u pokušaju da jedni drugima pruže legitimitet za ovakve napade.

MOBILIZACIJA MRŽNJOM

Najperverzniji narativ koji se pojavio nakon lokalnih izbora jeste termin “bolja SDA” u koju bi se određene interesne skupine objedinile. Za bošnjački narod nije nimalo utješna ona istina koja sugerira da sve što se okupi “u mržnji” ne može ni otići nikako drugačije nego “u mržnji”, odnosno politička interesna grupacija bazirana “na mržnji” i bolesnim ambicijama ne može ništa izgraditi, može samo uništavati. I njezin početak i njezin kraj već je vidljiv, ali šteta koju mogu učiniti treba zabrinjavati bošnjački narod.

U svemu tome posebno je zanimljiva uloga Denisa Zvizdića. U trenutku dok Izetbegović povlači majstorski državnički potez te odbija učestvovati na skupu pred Vijećem sigurnosti UN-a (skupu koji je iz zadnjih namjera sazvao ruski predstavnik u pokušaju da obesmisli državne institucije Bosne i Hercegovine), puštajući Dodika i Čovića da svojim skandaloznim nastupom i izjavama sami ogole sav svoj ekstremizam i problematičnost, u medijima se pojavljuje Denis Zvizdić s ucjenjivačkim zahtjevima spram vrha SDA. Indikativno jeste da je sam Izetbegović u svom nastupu za O kanal otkrio da je začuđen Zvizdićevim nastupima jer su nedavno razgovarali o stanju u stranci i mjerama koje će se povući.

Na koncu, vjerovatno ne postoji SDA-ovac koji nije svjestan da su potrebne promjene, a Izetbegović je toga posve svjestan sudeći prema izjavama koje je davao, da bi na koncu promjene (i smjene) otvoreno najavio. I zato je vrlo problematično to što Zvizdić svoje zahtjeve ne iznosi u organima stranke ili kroz oficijelne stranačke kanale već putem medija. To može sugerirati da mu nije interes poticanje pozitivne promjene u stranci već usmjeravanje javnosti na već uspostavljeni propagandni narativ o navodnoj propasti SDA. U međuvremenu je razotkriveno da Zvizdić po više osnova iznosi netačne podatke. Naime, loši izborni rezultati su po nekoliko osnova u Sarajevu pretrpljeni kada je upravo on, Denis Zvizdić, bio predsjednik ili član Kantonalnog odbora SDA (2012. i 2000), ali on tada, iako direktno odgovoran, nije ponudio ostavku. Primjerice, SDA je u 2020. godine osvojila najmanje 8 vijećničkih mjesta više nego 2012, kada je na čelu KO SDA bio Denis Zvizdić.

KAD FAHRO IZGUBI, ZA SVAKU SE SLAMKU HVATA

Nakon toga, na scenu stupa već diskreditirani i raskrinkani Čampara i pokušava pritom da rezultate SDA u Kantonu Sarajevo, koji jesu lošiji u odnosu na prije četiri godine, projicira na Bosnu i Hercegovinu, pa tvrdi da je SDA “doživjela poraz u cijeloj državi”, što je notorna laž potrebna Čampari da ustvrdi kako su on i njegova interesna grupacija “ranije upozoravali šta će se desiti”. Na sve se ovo vrlo brzo nadovezao Elmedin Konaković, koji je Izetbegovićevu reakciju okarakterizirao “čaršijskom”, što je naprosto nevjerovatno jer je upravo Konaković živući i hodajući stereotip “čaršijanera”.

Konaković se potrudio izjaviti i kako “jako cijeni” Zvizdića i njegov rad pa se čak i velikodušno ponudio da zajedno s njim “gradi državu po principu Naroda i pravde”. Konaković je sada drugi po redu stranački lider koji je podržao Zvizdića suprotstavljajući ga Izetbegoviću. Ne treba zaboraviti da je Radončić prije nekoliko mjeseci otvoreno zagovarao kandidaturu Denisa Zvizdića za Predsjedništvo BiH, predstavljajući ga kao mladu snagu SDA. Denis Zvizdić je pritom samo osam godina mlađi od Bakira Izetbegovića i postao je djed, pa je ovakva preporuka krajnje komična. Međutim, ovdje se ne računa na činjenice, ovdje se ne barata s argumentima, kao nikada do sada laž i politički spin postali su legitimni načini borbe za pozicije.

Ovo uzajamno ašikovanje, dakle, zatvara najveći izborni gubitnik Fahrudin Radončić, čija je stranka osvojila šest puta manje glasova od SDA, pokušavajući se predstaviti žrtvom, tretirajući Zvizdića kao sapatnika i navodeći svoje mnogobrojne jade, za koje je, ironije li, koliko do jučer upravo optuživao Zvizdića, Čamparu i tzv. “gatački klan”. Našla se tu i poneka topla prijateljska riječ za Konakovića, koji je također koliko jučer na stranicama Avaza označavan kao antisemit, homofob i radikal, da bi mu se sada zavodljivo i servilno namigivalo.

Ova neobična usklađenost ne prestaje tek na pojedincima i političkim ličnostima, ona se vrši usklađivanjem i putem uigranih medija i društvenih mreža, a za njegov uspjeh navijaju i notorni podržavatelji tzv. Herceg-Bosne. Riječ je, dakle, o pravom udruženom poduhvatu koji ima za cilj ili akviziciju stranke, ono što se u korporativnom svijetu naziva hostile takeover (neprijateljsko preuzimanje), od određenih pučističkih struja unutar stranke ili potpunu marginalizaciju SDA i svih onih vrijednosti koji se vežu za period kada je ta stranka, na čelu s rahmetli Alijom Izetbegovićem, povela bošnjački narod u političku i kulturnu emancipaciju.

Leave a Comment