Monstruozan zločin koji “niko nije vidio, ni čuo”: 28 godina nakon žive lomače Višegrađani i dalje šute

 

Specijalna vojna formacija kojom je komandovao zločinac Milan Lukić, vođa Belih orlova ili Osvetnika, zarobila ih je u višegradskim selima Koritnik i Sase. Trinaest dana poslije, 27. juna u kuću Mehe Aljića na Bikavac Osvetnici su zatvorili i spalili 72 ljudi. Za kratko vrijeme u dvije žive lomače u gradu izgorjelo je blizu 140 ljudi. Paradoksalno, niko od komšija nije čuo, vidio, čak ni osjetio miris spaljenih ljudskih tijela. I pored toga istina je izašla na vidjelo, a grad Višegrad postao paradigmom zločina spaljivanja civila tokom agresije na BiH.

“Kulminacija monstruoznih zločina nad Bošnjacima Višegrada bilo je spaljivanje civila polovinom i krajem juna 1992. godine. Nakon što su ih opljačkali, zatvorili su ih u podrum kuće u Pionirskoj ulici, zakovali prozore i vrata, a kuću zapalili. Najmlađa žrtva bila je beba od dva dana, koja ni ime nije dobila. U one koji su pokušali pobjeći kroz prozore pucali su, te su svi, osim osam osoba, živi izgorjeli. Ismeta Kurspahić je ubijena dok je pokušavala pobjeći iz kuće. Žalbeno vijeće Haškog tribunala je utvrdilo je da je mogući uzrok smrti strijelna rana. Vijeće je zaključilo da su napolju stajali muškarci koji su pucali u ljude koji su pokušavali pobjeći iz kuće. Posmrtni ostaci Ismete Kurspahić su ekshumirani u primarnoj masovnoj grobnici na mezarju Stražište u Višegradu 2009. godine. Pretresno vijeće Haškog tribunala je utvrdilo da je zločinac Milan Lukić taj koji je zatvorio vrata, stavio zapaljivu napravu u prostoriju i tako zapalio kuću, kao i da je pucao u prozore kuće. Milan Lukić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora, a njegov rođak, Sredoje Lukić na 27 godina zatvora, dok je za učešće u zločinu, na 15 godina osuđen i Mitar Vasiljević koji je nakon odslužene 2/3 kazne pušten na slobodu i u Višegradu dočekan kao heroj”, podsjeća Ermin Kuka, viši naučni saradnik Instituta za istraživanje zločina protiv čovječnosti i međunarodnog prava Univerziteta u Sarajevu.

Gdje su kosti ubijenih?

Za spaljivanje civila u Pionirskoj ulici pred Sudom BiH na 20 godina zatvora osuđen je i Radomir Šušnjar, koji je uhapšen u Francuskoj 2014. godine, a u aprilu 2016. godine Sud u Parizu je donio odluku o njegovom izručenju pravosuđu BiH.

“Ovo su glavni vinovnici zločina koji su pravosnažno presuđeni, međutim oni su svakako imali podršku i drugih vojnika koji još uvijek nisu otkriveni i procesuirani. Zabrinjava dugogodišnji zavjet šutnje izvršilaca ovog stravičnog zločina, ali i svih komšija Višegrađana srpske nacionalnosti. Nemoguće je bilo učiniti tako gnusan i monstruozan zločin, pomno planiran i organiziran, a da samo nekolicina pojedinaca zna za to”, smatra Kuka.

Foto: E. A./Klix.ba

Foto: E. A./Klix.ba

 

Dodaje da je sjećanje na zločin u Pionirskoj ulici ujedno i poruka preživjelih žrtava svima koji raspolažu informacijama da otkriju gdje se nalaze posmrtni ostaci spaljenih bošnjačkih civila.

“Svaka žrtva, neovisno kojoj nacionalnoj, etničkoj ili vjerskoj skupini pripadala, zaslužuje da se zna i označi mjesto njenog vječnog smiraja. To će ujedno značiti i
smiraj preživjelima, da znaju gdje su ukopani njihovi najmiliji, a može biti i podrstrek za obnovu radikalno narušenog međuetničkog povjerenja i suživota”, ističe Kuka.

Zločin kod Olova

U vrijeme izvršenja zločina u Pionirskoj, pripadnici srpskih vojnih formacija jedan broj Bošnjaka iz Višegrada potrpali su u kamione i autobuse i povezli prema Olovu. Konvoj je zaustavljen kod sela Kolakovići, na putu Knežina – Olovo, žene i djeca su istjerani iz vozila i rečeno im je da idu prema muslimanskom selu, a muškarcima da se vraćaju u Višegrad.

“Pustili su ih jer su mještani Kolakovića zarobili predsjednika SDS Olovo i Srpske opštine Olovo vojvodu Milovana Žigića i osam ljudi iz njegove garde i tražili pregovore o oslobađanju izbjeglica iz Višegrada. Tokom pregovora došlo je do pucnjave u kojoj je ranjen Miladin Gavrić, brat komandanta trećeg bataljona 2. rmtbr Neđe Gavrića. Na kraju je postignut dogovor, izbjeglice su prebačene do Olova, a vojvoda s gardom je pušten. Međutim, izdvojene muškarce su odvezli kod sela Kalimanići u Sokocu i dan kasnije ih strijeljali. Njihova tijela su pronađena u jami Paklenik. Ovaj zločin je preživio samo Ferid Spahić, koji je u tom trenutku bio na začelju kolone”, ističe Kuka.

Zbog učešća u ubistvima 49 osoba 15. juna 1992. godine kod jame Paklenik Sud BiH osudio je Miloša Pantelić na 15, a Predraga Milisavljevića na 20 godina zatvora. Stravični događaji kao dio tragične historije Bošnjake krajem 20 stoljeća, zapravo su nastavak okrutnosti počinjenih u Drugom svjetskom ratu u Istočnoj Bosni, tvrdi Kuka.

“Četnici su i tada činili brojne zločine, zatvarali muslimane u kuće koje su palili. U Kopačima kod Goražda u novembru 1941. godine spaljeno je više od 100 civila, u selu Drokan kod Višegrada u martu 1942. godine zapaljene su 84 osobe, u Kamenici kod Višegrada u proljeće 1942. godine spaljene su 44 osobe, u Klašniku kod Višegrada u proljeće 1942. godine spaljeno je 26 civila, u selu Stari Brod kod Višegrada u novembru 1942. godine preko 400 civila je izgorjelo. Bezosjećajnost, monstruoznost i brutalnost obilježja su ovoga nečovječnog čina”, ističe Ermin Kuka.

Leave a Comment