‘Nepravedni dogovori’ koje Erdogan namjerava raskinuti

 

Turski predsjednik kaže da je njegova zemlja sposobna politički, ekonomski i vojno uništiti mape utemeljene na nemoralu i trzavicama.
Turci nisu zaboravili dogovore i sporazume zbog kojih se smanjila teritorija moderne turske države na geografskoj mapiEPA

Piše: Zaher Albaik – Ankara

Turci nikada nisu zaboravili dogovore i sporazume zbog kojih se smanjila teritorija moderne turske države na geografskoj mapi i koji su je obavezali da se odrekne velikih područja koja su joj pripadala.

Učinak ovih ugovora nedavno se jasno pokazao u sukobu oko plina na istočnom Mediteranu. Grčka, zajedno s nekim drugim stranama, pokušava ograničiti Tursku i njena prava u vrlo uskom obalnom pojasu kako bi se otocima – čak i onim malim – dodijelila jednaka prava kao i zemljama koje izlaze na more.

Stoga ne iznenađuje da se turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan osvrnuo na te povijesne ugovore kada je izjavio da je njegova zemlja spremna dijeliti prava prema pravednim sporazumima. Turska je spremna za svaku mogućnost i svaki rezultat na svim platformama, rekao je on.

Erdogan je izjavio da svi razumiju da je Turska sposobna politički, ekonomski i vojno “uništiti nepravedne dokumente i mape utemeljene na nemoralu i trzavicama”. U nastavku teksta slijede dokumenti i mape koje je Erdogan zaprijetio da će poništiti.

Sporazum iz Ouchya 1912.

Italija je 1912. godine okupirala 16 osmanskih otoka (na jugu Egejskog mora), s ciljem da presiječe put opskrbe njenim snaga tokom Rata za Tripoli (Osmansko-italijanski rat).

Prema sporazumu iz Ouchya (Prvi sporazum iz Lausanne), potpisanom između Osmanskog carstva i Kraljevine Italije 1912. godine, Italija se trebala povući sa otoka koje je zauzela u Egejskom moru, u zamjenu za povlačenje osmanskih snaga iz Tripolija i Bengazija, no Italijani se nisu pridržavali posljednje klauzule.

London i Atina 1913.

Nakon završetka Balkanskog rata, Osmansko carstvo se pokorilo glavnim silama (Njemačkoj, Austriji, Mađarskoj, Francuskoj, Velikoj Britaniji, Rusiji, Italiji) u određivanju sudbine svih otoka u Egejskom moru. Potpisan je Londonski sporazum između Osmanskog carstva i balkanskih zemalja u maju 1913. godine, prema kojem se Osmansko carstvo odreklo svih svojih suverenih prava na otok Krit, dok je sudbina ostalih otoka bila prepuštena odluci šest država.

U novembru 1913. godine potpisan je Atinski sporazum između Osmanskog carstva i Kraljevine Grčke, a dvije strane su se obvezale poštivati ​​odredbe Londonskog sporazuma.

Sevreski ugovor i kažnjavanje

Nakon višemjesečnih pregovora između pobjednika u Prvom svjetskom ratu, 10. augusta 1920. godine potpisan je Sevreski ugovor, koji je otvorio put formiranju modernog Bliskog istoka. Sporazum je u to vrijeme poraženim Osmanlijama nametao uvjete koji su bili sankcionirajuće prirode.

Ugovorom je predviđeno da se turski otoci u Egejskom moru dodijele Grčkoj, a da se moreuzi Bosfor i Dardaneli smatraju demilitariziranim područjima pod međunarodnom upravom. Također predviđa priznavanje Sirije i Iraka kao mandatnih područja, nezavisnost Arapskog poluotoka i nezavisnost Armenije. Ugovor podrazumjeva povlačenje Osmanskog carstva iz svih regija u kojima se turski ne koristi kao maternji jezik, a savezničkim zemljama, koje su predstavljale Francuska, Velika Britanija i Italija, daje se pravo da zauzmu područja sa kojih se Osmansko carstvo povuklo.

Turska vlada je u to vrijeme odbila prihvatiti ovaj ugovor i radila je na protjerivanju Grka iz Anadolije te je insistirala na novom rješenju.

Mirovni sporazum iz Lausanne 1923.

Sporazum je potpisan 24. jula 1923. godine, a obuhvatao je 143 člana raspoređena u glavne odjeljke, poput granica Republike Turske, njenih odnosa s drugim zemljama, pitanja moreuza, statusa nemuslimanskih manjina, ratne odštete, dugova osmanske države pa sve do mnogih odredbi unutar države vezano za sudove, zdravstvo i slično.

Prema Saidu Elhaju, stručnjaku za turska pitanja, ovi sporazumi su Turskoj nanijeli očiglednu nepravdu, posebno kada je riječ o egejskim i mediteranskim otocima. Njima se Italiji daje suverenitet nad nekim osmanskim otocima u blizini turskog kopna, koja ih je pak prepustila Grčkoj nakon Drugog svjetskog rata. Možda su mali otok Meis, na grčkom Kastellorizo, najistaknutiji primjer toga. Otok je udaljen oko dva kilometra od Turske i oko 580 kilometara od Grčke, ali je to grčki otok.

Prvi sukob s Lausanneom bio je oko pitanja moreuza koje je nadzirala Turska, naime moreuza Bosfor, koji Crno more povezuje s Mramornim morem, i Dardanela, koji povezuje Mramorno s Egejskim morem, a zatim Sredozemljem. Sporazum iz Lausanne spriječio je Tursku da upravlja tim moreuzima, stavivši ih pod nadzor Lige naroda, uz zabranu Turskoj da ih zatvori ili da na obale postavi vojnu odbranu.

Sporazum iz Ankare 1926.

Sporazum iz Ankare iz 1926. godine između Turske, Velike Britanije i Iraka, čiji je cilj bio riješiti takozvano pitanje grada Mosula, koji se stavlja pod suverenitet Iraka, a do tada je bio u nadležnosti britanskog mandata, možda objašnjava tursko insistiranje na sudjelovanju u bici za oslobađanje Mosula od grupe Islamska država Iraka i Levanta (ISIL) prije nekoliko godina. Takva dešavanja izazvala su osude iz Iraka, a između Bagdada i Ankare je izbila politička kriza, dotle da su izbile lične prepirke između turskog predsjednika Erdogana i iračkog premijera Haidera al-Abadija.

Konvencija iz Montreuxa 1936.

S porastom napetosti koja je prethodila Drugom svjetskom ratu, Turska je pozvala na izmjene i dopune Sporazuma iz Lausanne i sazivanje konferencije na kojoj bi se raspravljalo o amandmanima koji se tiču pitanja moreuza. Ta konferencija je rezultirala potpisivanjem Sporazuma iz Montreuxa 1936. godine, koji Turskoj daje pravo upravljanja moreuzima. Sporazum uključuje pravo na slobodu civilne i vojne plovidbe za zemlje Crnog mora, uz mehanizam reguliranje kretanja brodova iz drugih zemalja, prema članku bivšeg komandanta turskih pomorskih snaga Fatiha Erbasa.

Pariški mirovni ugovor iz 1947.

Tokom Drugog svjetskog rata Njemačka je za pokretanje napada koristila otoke Dodekanez, pod kontrolom saveznika Italije u to vrijeme, a okupirala je i otok Krit 1941. godine. Povlačenjem Italije iz rata i predajom Njemačke nakon toga, Njemačka je predala Velikoj Britaniji sve otoke koje je kontrolirala u Egejskom moru.

Pariškim mirovnim ugovorom iz 1947. godine otoci koji su bili pod italijanskom okupacijom predati su Grčkoj, na što se Atina poziva u svojim zahtjevima za suverenitet nad otocima u egejskoj regiji. No, turska strana odbacuje takve tvrdnje, jer nije bila jedna od strana tog sporazuma i nije prihvatala italijansku okupaciju tih otoka, pa time ne prihvata ni grčko pravo na same otoke.

Na kraju, Turska trenutno poziva na pregovore kako bi se odredila sudbina mnogih otoka i otočića koji prema prethodnim ugovorima nisu dodijeljeni ni jednoj zemlji, dok Grčka tvrdi da polaže pravo na sve egejske otoke, osim na otoke koji su vraćeni Turskoj na osnovu Sporazuma iz Lausanne.

Prema mišljenju stručnjaka, promjena trenutnih granica i suvereniteta nad otocima stvar je do koje može doći na osnovu novog sporazuma između Turske i Grčke, naprimjer, ili međunarodnom arbitražom između dvije strane, a te dvije opcije su trenutno isključene. Tu je i mogućnost i da Turska kupi neke od otoka, kao što se dogodilo ranije između nekih zemalja ili da dođe do njih ratom koji može promijeniti mape i odnose snaga.

Izvor: Al Jazeera

Leave a Comment