PISMO SPLITSKE PROF. DUNJE ERCEG “SRAMITE SE!!!!!!!!!!!!!

 

SJEĆA li se itko više onoga davnog referenduma kojim je Hrvatska izglasala raskidanje svih veza sa SFRJ. Pamti li itko sreću, zadovoljstvo, ushit, ponos koji smo tada osjećali?

 

Zna li netko,možda ,koliko se stanovnika Hrvatske odazvalo referendumu? Očito ne zna jer je to bilo davno, još u prošlom stoljeću. Koliko se vas sjeća tridestdvojice mojih učenika koji su iz školskih klupa, puni zanosa otišli braniti tu svoju sanjanu Hrvatsku.

Pozdravili su me odjeveni u maturalna odijela, a ja sam njih ispratila odjevene u maskirne uniforme. Tko više zna da su jednom ljubili,tugovali, pjevali, ljutili se neki Hrgović, Burić,Dvornik,Matas,Drmić……..

Želi li uopće netko znati da je moj pokojni sin Goran, napustio studij na prvoj godini i kao osamnaestogodišnjak otišao braniti tu svoju Hrvatsku? Prohujalo je tih pet godina, a onda ste ,ove što ih nisam ispratila u uniformi, poslali u mirovinu.

 

Zašto,valjda zato da što prije skončaju po birtijama u pijanstvu ,drogi, ludilu. Takvu su ,valjda, Hrvatsku htjeli i izborili svojim životima i svojom mladošću. Da pobjegne tom ludilu, moj je sin otišao koćariti ,zanimljivo, na brodovima svoga zapovjednika Ante Žonija Maksana. i domoljuba Badurine .

 

I poginuo je jer je spavao na brodu koji je zapaljen da bi se naplatilo osiguranje.Razumljivo, slučaj je proglašen slučajnom nesrećom. Ne mogu,a da se ne pitam u kojem su se to ratu i u kojoj to zemlji borili njegovi zapovjednici Maksan, Roso Gotovina, pa Šušak, Čermak i ostali.

Kako li su i gdje uspjeli zaraditi i uštedjeti milijune, kupovati radne strojeve i brodove od nekoliko milijuna dolara, benzinske postaje, Tifonne…….?. Moj se sin iz Knina vratio s nekoliko srpskih dinara i čokoladicom Toblerone. U kojoj su to zemlji tih ratnih godina živjeli Todorići, Tedeschi,Tuđmani, Kutle, Mamić, Pašalić, Rajić…….Valjda je cijelo vrijeme, u nekom paralelnom svemiru, postojala neka paralelna Hrvatska, za koju ja očito nisam znala.
Danas,kada tisuće mladih odlaze iz ove zemlje za koju su moji momci dali živote,vi imate hrabrosti izaći pred naša lica i rugati se našoj muci ,našim rastrganim utrobama.I moj je sin kanio otići,ali nije mogao dobiti vizu jer je bio dragovoljac Domovinskog rata, a svijetu sigurno nisu trebali ratom izluđeni mladci . Njemu i ostalima dali ste Spomenice,Redove i ostala sranja. Danas na vašim listama niču novi branitejli i Medved , bez imalo srama, kaže kako su to branitelji kojima su ,eto, bezrazložno uskraćena prava.Sramite se Tuđmane,Kitarovićka, Milanoviću Oreškoviću Karamarko,Mesiću, Josipoviću,Sanaderu…………….
Sramite se jer ste ovom narodu oduzeli nadu, životnu snagu i pretvorili ga u jadnike koji se uzajmno mrze, jer je nečiji otac ili djed bio partizan ili ustaša, Da, svi moji su bili partizani i Hrvatska je bila moja zemlja. Ja nisam imala i nemam alternativnu domovinu ni otadžbinu.Za godinu dana ću otići u mirovinu. Nakon 40 godina profesorskog rada, imat ću mirovinu 3800,00 kuna. To ste mi vi ukrali,kao što ste ukrali živote našoj mladosti. SRAMITE SE!
DA, DANAS ŽALIM ZA JUGOSLAVIJOM jer bih imala sina i živjela dostojanstvenim životom maloga čovjeka. Zbog vaše, a ne moje Hrvatske, ja više nemam sina. Zbog vaše Hrvatske ja sam stoka sitnoga zuba.Moja je Hrvatska nestala s mojim sinom, tridestdvojicom mojih momaka i tisućama njihovih suboraca, čija imena danas pamte samo njihove obitelji.
SRAMITE SE!”
Nažalost, oni SE NE SRAME!!!
Najmanje što se može učiniti , ali ne i dovoljno, jest da ovo pismo pročita što više ljudi, možda će barem malo “zagolicati” našu učmalost i inertnost kojom mirno gledamo, slušamo i podnosimo ovo što nam sistematski rade već više od dva desetljeća. To se ne tiče nekog drugog već nas i naše djece koja, kako kaže profesorica, odlaze u pečalbu zato jer naše političare za to uopće nije briga ( da tome nije tako zar ne bi već do sada nešto učinili, a ne poput nojeva s glavom u pijesku mrtvi-hladni pokupili mjesečnu vrtoglavu “plaću” koja zapravo plaća i nije već lutrija za koju nisu ni tiket kupili ?!).
Zar nije konačno već došlo vrijeme da im zabranimo da svojim ponašanjem vrijeđaju našu inteligenciju. Jer dokle god mi sve mirno podnosimo oni imaju prohodan put do svojeg beskrupoloznog cilja, a to onda zaista dovodi u pitanje našu inteligenciju.
Netko će reći, može profesorica tako prozivati jer nema šta izgubiti, već je izgubila ono što je dragocjeno, ali ne treba smetnuti s uma da sutra nečije drugo ( naše ) dijete može izgubiti dostojanstvo, posao ili život (ne nužno tim redoslijedom).

Leave a Comment

Scroll Up