Proizvodimo viruse za biološke ratove, oni su strašniji i od atomskoga oružja – ne možete im umaći!

 

Piše: Esad Duraković

Vlastiti svijet smo onečistili, dramatično i temeljito smo ga dehumanizirali. I nismo to učinili samo razaranjem cijeloga niza zemalja, posebno onih na Bliskom istoku gdje je nastao osvit ljudskoga roda u civiliziranosti. Upravo tamo pravimo stravičnu pustoš, zatiremo sve vrijednosti i usavršavamo iskustva nehumanosti. Mrzimo se i kidišemo jedni na druge, uprkos tome što je Bog – Svojom neizrecivom Plemenitošću – kazao kako nas je stvorio različitima samo zato da bismo se međusobno upoznavali.

 

Zamislite kakav je to poraz humanosti kada danas, u ovome času, u Iranu pustoši bolest koja masovno ubija nedužne ljude a svjetski moćnici, čak i u takvoj situaciji, odbijaju da Iranu skinu sankcije, makar i privremeno, u ovoj kolektivnoj tragediji!
Kakvu predstavu o humanosti i o ljudskim pravima imaju ti moćnici?! I kakav to svijet grade oni koji umišljaju da imaju božanske moći i prerogative?!

Dehumaniziramo i nauku. Najviše ulažemo u sredstva destrukcije, u oružje, jer tim sredstvima osiguravamo profit, i to na temelju uništenja drugih zemlja i drukčijih naroda. Gradimo svijet, planetarno, na nesreći a ne na humanosti. Sada smo uveliko u fazi kada u laboratorijama proizvodimo viruse za biološke ratove,  a oni su strašniji i od atomskoga oružja jer su nevidljivi i ne možete im umaći. Dehumanizirali smo sve – od Nobelove nagrade do laboratorijskih eksperimenata.

Nauka je uvijek rizična, u najmanju ruku, ako nije etički oplemenjena.

Osnovni problem našega svijeta je u tome što je Profit postavio za Božanstvo. Tome (lažnom) Božanstvu u stanju je prinijeti baš svaku žrtvu, a to je najviši mogući stepen izopačenosti iz koje, zapravo, potječe svaka druga nesreća.

Trenutak je da se u tome kontekstu prisjetimo sjajne parabole o Zlatnom Teletu, koju zatičemo u svetim tekstovima. Kada je Musa/Mojsije izvodio Židove iz Egipta, tek što ih je zakratko ostavio same oni su od svoga zlata izlili Zlatno Tele kao svoje Božanstvo. Danas je Profit to Božanstvo. Parabola je i danas itekako živa.

Trenutak je da se u ovoj planetarnoj nevolji prisjetimo i riječi sirijske djevojčice na umoru, u ruševinama njenog zavičaja i u ruševinama njenoga tek osunčanog djetinjega svijeta…

Iscrpljena glađu, u ruševini dehumaniziranoga svijeta i u neizrecivom zgasnuću svoga djetinjstva – o, Bože! – djevojčica je, odlazeći zauvijek, prošaputala:

…Sve ću Bogu kazati…

Leave a Comment