SMRT NIJAZA MILJKOVIĆA: ODLAZAK ČOVJEKA KOJI JE PRVI REKAO “NE” IZDAJI FIKRETA ABDIĆA

 

: “Žestoko se odupro namjeri da se 521. brdska brigada potčini Abdićevoj izdajničkoj tvorevini, čime je svoj život itekako doveo u opasnost. Došli su mu Fikretovi komandanti, a među njima i Izet Latić. Pokušali su ga uvjeriti da se stavi na raspolaganje Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, a kada je on to odlučno odbio, tražili su da odstupi s dužnosti kako bi oni preuzeli komandu”

 

Piše: Jasmin GROŠIĆ

Da tajna slobode počiva u hrabrosti, svjesni su milioni ljudi koji možda nikad nisu čuli za tvorca ove misli, atinskog državnika i vojskovođu Perikla. Takva misao duboko je usađena u svijest mnogih hrabrih ljudi, što ih podstiče da u pravo vrijeme progovore ili djeluju. Historija pamti hiljade pojedinaca koji su u sudbonosnom momentu svojom hrabrošću stekli ili odbranili svoju slobodu. Takvi ljudi obično žive tiho i dostojanstveno, a kad presele na bolji svijet, impozantan broj ljudi isprati ih do njihovog konačnog počivališta. Takva je u nedjelju, 29. novembra 2020. godine, izgledala i dženaza Nijazu Miljkoviću, slavnom ratnom komandantu 506. oslobodilačke brigade Armije RBiH iz Velike Kladuše. Trg ispred Gradske džamije u Velikoj Kladuši izgledao je veličanstveno. Hiljade prisutnih iz svih krajeva Unsko-sanskog kantona i šire dostojanstveno i s tekbirima oprostili su se od svog heroja.

A ko je bio Nijaz Miljković? U najkraćem, to je bio čovjek koji je prvi, riskirajući svoj život, otvoreno rekao “ne” izdaji Fikreta Abdića. Rođen je 20. novembra 1959. godine u Velikoj Kladuši, školovao se na Pravnom fakultetu u Banjoj Luci, a vojno znanje stekao u Školi rezervnih oficira u Bileći. U osvit agresije na Bosnu i Hercegovinu Miljković je radio u Štabu Teritorijalne odbrane Velika Kladuša. U Republici Hrvatskoj JNA i paravojne srpske jedinice već su uveliko rušili nesrpska naselja i progonili Hrvate. Kolone izbjeglica, pretežno iz Slunja i susjednog Cetingrada, bježeći ispred smrti, dolazile su u Veliku Kladušu. Nijaz Miljković, za razliku od hiljada drugih Bošnjaka, bio je svjestan da će i našu domovinu ubrzo pogoditi nemilosrdni rat i progon domaćeg stanovništva. Sa svojim saradnicima radi na formiranju i organiziranju Patriotske lige te sa stanovništvom Velike Kladuše rukovodi pripremama za zauzimanje pograničnih linija i položaja prema susjednoj Hrvatskoj.

Ejub Keserović, pomoćnik komandanta za moral 506. brigade ARBiH iz Velike Kladuše, jedan od najbližih saradnika i saboraca Nijaza Miljkovića, prisjetio se trenutaka u vezi s ratnim putem ovog komandanta: “Početkom agresije na Bihaćki okrug Nijaz je odvažno stao na branik domovine i djelima počeo ispisivati svoju patriotsku, ratnu priču. Kao sposoban vojni kadar, postaje najprije komandant Graničnog odreda, zatim komandant 527. lake brigade, a potom komandant 521. brdske brigade iz Velike Kladuše. Proglašenjem Autonomne pokrajine Zapadna Bosna od strane Fikreta Abdića Nijaz se nije kolebao ni trenutka.

Njegov izbor bila je cjelovita i suverena Bosna i Hercegovina. Žestoko se odupro namjeri da se 521. brdska brigada potčini Abdićevoj izdajničkoj tvorevini, čime je svoj život itekako doveo u opasnost. Došli su mu Fikretovi komandanti, a među njima i Izet Latić. Pokušali su ga uvjeriti da se stavi na raspolaganje Autonomnoj pokrajini Zapadna Bosna, a kada je on to odlučno odbio, tražili su da odstupi s dužnosti kako bi oni preuzeli komandu. Nijaz se ni tada nije pokorio. Pokupio je raspoloživu dokumentaciju i autonomaškim komandantima zaprijetio da će ih sve pobiti ako pokušaju da ga spriječe da napusti Kladušu. Ponijevši svoje stvari, Nijaz je s još petnaestak njemu najodanijih ljudi krenuo prema Bužimu koji se nalazio na slobodnoj teritoriji.”

Stigavši u herojski Bužim, komandant Miljković s kladuškim gazijama stavio se na raspolaganje 505. bužimskoj brigadi ARBiH. Među stanovnicima Bužima i danas je veoma živo sjećanje na kladuške borce koji pristižu na slobodni teritorij. Bez ičega, tek s ponekim komadom naoružanja i s neograničenom hrabrošću i vjerom da se bore za ispravnu stvar, pristizali su u slobodne dijelove Krajine. Bili su umorni i zabrinuti za sudbine svojih porodica koje su ostale u samoproglašenoj Abdićevoj autonomiji. Borci iz Velike Kladuše koji su odbili da se pokore Abdiću nastavili su da se bore u 505. viteškoj bužimskoj brigadi, trudeći se da u hrabrosti slijede svoje saborce iz Bužima. Kako bi sprali sramotu s građana Velike Kladuše i dokazali da nisu svi za sramnu ideju zvanu Zapadna Bosna, borili su se neustrašivo, ne misleći na smrt koja ih je pratila u stopu.

“Pored Kladušana koji su se borili u redovima 505. viteške bužimske brigade, veliki broj njih borio se i u drugim jedinicama 5. korpusa ARBiH, što je utjecalo na to da se formira Samostalni odred za posebne namjene ‘Ahmet Mržljak Brena’, koji su činili borci iz Velike Kladuše. Nijaz Miljković postavljen je za operativca i zamjenika komandanta ovog odreda. Novoformirani odred ubrzo je počeo rasti jer sve više Kladušana stupalo u njegove redove. Naredbom komandanta 5. korpusa odred je transformiran u 506. oslobodilačku brigadu, za čijeg je komandanta postavljen Nijaz.

Na toj dužnosti ostaje do pred sami kraj rata, odnosno do njegovog teškog ranjavanja u operaciji ‘Sana ’95’. U ovoj akciji borci 506. oslobodilačke brigade na čelu s Nijazom dali su veoma veliki doprinos. Ako uzmemo u obzir činjenicu da je komandant Miljković prešao na slobodni teritorij sa svega petnaestak boraca i da je za nešto više od godinu pod svojom komandom imao 1.200 boraca iz Kladuše, to dovoljno govori o njegovoj sposobnosti, čvrstini i odanosti”, naglašava Ejub Keserović.

Kraj rata Nijaz Miljković dočekao je na dužnosti operativca u komandi 5. korpusa ARBiH u činu majora, kao osamdesetpostotni ratni vojni invalid. Po završetku rata, povukao se iz vojske i živio mirno držeći se dalje od politike. Posebno mu je prijalo društvo običnih ljudi, naročito nekadašnjih boraca 5. korpusa, kao i društvo džematlija Gradskog džemata, kojem je pripadao i u kojem je bio naročito aktivan. Nijaz je čitav život podredio borbi za Bosnu i Hercegovinu, Krajinu, Kladušu, za svoj narod. Keserović ističe da je Miljković radio na pomirenju građana Velike Kladuše, volio, poštovao i cijenio svakog, a i njega su ljudi izuzetno poštovali i cijenili.

Posebno lijepa sjećanja na Nijaza Miljkovića čuva i Mujo ef. Ćehić, danas imam u Bosanskoj Otoci, koji je u vrijeme agresije bio vojni starješina 506. oslobodilačke brigade i blizak saradnik komandanta Miljkovića. “Moj prvi dojam o Niji je bio, što zbog prezimena, što zbog držanja i frizure, da je to novi Huska Miljković. I tog dojma se nikako nisam mogao osloboditi. Dolaskom i vojničkim odnosom hrabrio je i davao nam svima dodatnu snagu. Sjećam se, bilo je to početkom januara 1995. godine. Borci su već oko pedeset dana neprekidno bili na liniji umorni i iscrpljeni. Nekoliko kolebljivaca je već dezertiralo. Bio je veliki broj poginulih i ranjenih, tako da je komanda postojala samo formalno jer je većina nas više vremena provodila na prednjem kraju kao ispomoć borcima kako bi odbili svakodnevne napade. Tako smo se dogovorili. Gdje je neko ranjen ili poginuo, upadali smo mi. Nekoliko dana prije, u najisturenijem rovu u glavu je ranjen komandant bataljona Zuhdija Vojić.

Tada je on bio komandant bataljona, s njegove desne strane bio je zamjenik komandanta bataljona Hasan Omanović Haćo, a s druge strane ja. Tad sam bio pomoćnik komandanta za moral u tom bataljonu koji su zvali ‘Čečeni’. ‘Čečeni’ zato što smo ratovali u nemogućim uvjetima. Jedinu podršku i pomoć nam je davao rahmetli Izet Nanić i njegova komanda i borci. Ranjavanje komandanta Vojića, ali i smanjen borbeni moral vojnika, koji gotovo da nisu ništa znali o porodicama, inicirao nas je da se za bataljon ‘Čečeni’ traži smjena makar nekoliko dana. Preko pedeset dana od Prokresa, gdje smo se spajali s 505. brigadom, pa do Klupa bili smo uklinjeni u dubinu neprijatelja”, prisjeća se ef. Ćehić i dodaje da je dogovoreno da odu do komandanta 5. korpusa ARBiH Atifa Dudakovića. “Vozimo se prema Bihaću, ne znamo šta je teže, ili tražiti smjenu ili vratiti se među borce i kazati da i dalje ostaju na liniji. Znate šta veli Nijo? ‘Ne budu li dali smjenu, svi iz komande idemo u rovove i smjenjivat ćemo borce, ali oni se moraju pod svaku cijenu odmoriti!’ Ova komandantova taktika rezultirala je sličnim smjenama na Budrimiću, Bojnoj i Maćeši. Kad nam je komandant Dudaković rekao da ćemo dobiti pet dana smjenu, lice rahmetli Nijaza se ozarilo od sreće”, ističe Mujo ef. Ćehić.

Tvrdi da je Nijaz Miljković bio komandant kojeg nikad nije vidio ljutog, ali tužnog jeste. Volio je Miljković borce, a i borci su voljeli njega. Bio je mudar strateg. “Nekako su curile informacije o našim namjerama i pokretima i sve naše akcije bile su spremno dočekivane od strane neprijatelja. Sjećam se jednog njegovog manevra za koji smo znali samo mi iz komande, kada smo namjerno razglasili da idemo na odmor i da ćemo dobiti smjenu. Linija je ostala s minimalnim snagama, a većina je boraca kamionima prevezena u školu u Crvarevac. Tu smo dobili prvo naredbe da očistimo naoružanje i da niko bez dozvole i propusnice ne može kući. Došla je odnekud, mislim iz Bužima, hrana od naroda. Podijeljene su cigarete, a ja sam dobio naredbu da organiziram džumu na livadi pred školom, što smo i učinili.

Onda je pred sumrak podijeljena municija te naređeno postrojavanje. Komandant Nijo je izašao pred jedinicu i rekao da je ovo bio manevar s ciljem obmanjivanja neprijatelja i da se vraćamo nazad na položaje te da se tu večer ide u napad. Iako su svi bili u mislima već kod kuće, nakon komandantovog obrazloženja, bez bilo kakvih prigovora, borci i komandni kadar posjedali su u kamione i vratili se na prednji kraj odbrane. U jutarnjim satima bataljon ‘Čečeni’ vratio je strateški važne položaje u rejonu Kosa na Podzvizdu. Sjećam se u tom vremenu da je Miljković bio gotovo u stalnoj vezi s komandantom 505. brigade rahmetli generalom Izetom Nanićem, s kojim se konsultirao i koordinirao sve aktivnosti na prednjem kraju. Imao je uz sebe vrsne oficire poput Zuhdije Vojića, Seada Kličića, tj. popularnog Dida, hrabrog Seada Delića, koje je maksimalno uvažavao”, naglašava ef. Ćehić.

Prisjetio se Ćehić i akcije kada su udružene neprijateljske snage raketama “Volhov” spalile položaje ARBiH na Pehovu i kad su dovukli pred komandu dijelove tih raketa: “Tada mi je komandant Miljković rekao kroz suze: ‘Hvala Bogu, niko nam danas nije poginuo, a gore sve spaljeno. Ne znam ima li još išta čime nas nisu tukli… Efendija, mi se ovom ne možemo suprotstaviti. Uči dovu i moli Boga da nas on spasi jer samo on to može!’ Vjerovao je uvijek da uz Božiju pomoć i upornost možemo uspjeti. Nečija dova bila je kabul. Dva mjeseca kasnije, istim pravcem kud smo se povlačili preko Džaferova Brda i Trnova, sišli smo kao pobjednici u grad. Išli smo toliko brzo da smo zapalili plast sijena na Trnovima kad je komandant zatražio da mu pokažemo gdje smo. Gotovo panično nam je rekao da stanemo na dostignutim položajima i sačekamo ostale jedinice kako ne bismo upali u klopku neprijatelja koji je bio u bježaniji. Tad ga nismo poslušali i trebali ste ga vidjeti tog 7. augusta 1995, kad smo svi plakali i grlili se pred robnom koćom u Kladuši. Bio je tu i Dudak i Nijo, koji je tad bio najponosniji i najsretniji čovjek na svijetu. Nedostajao je samo komandant Nanić, kojem smo nekoliko dana prije bili na dženazi.”

Slušajući kazivanja onih koji su dobro poznavali ovog slavnog krajiškog komandanta, zaključujemo da je Nijaz Miljković imao karakteristike koje bi trebale krasiti svakog Bošnjaka: Prema neprijateljima i izdajnicima bio je poput ljutitog tigra, a prema saborcima i prijateljima kao brižna majka.

Leave a Comment