Zapad podržava diktatore i deset godina nakon Arapskog proljeća

 

Val revolucija, poznat kao arapsko proljeće, počeo je krajem 2010. godine u Tunisu.

Građani Tunisa izašli na ulice povodom obilježavanja godišnjice ustanka (EPA)

Premda nije donijelo željene promjene zbog kojih je i nastalo, Arapsko proljeće ostavilo je i još ostavlja neizbrisiv trag ne samo u arapskim zemljama već i u svijetu, deset godina poslije.

Val revolucija, poznat kao arapsko proljeće, počeo je krajem 2010. godine u Tunisu. Stotine hiljada građana nekoliko arapskih zemalja izašle su na ulice, zahtijevajući smjenu diktatorskih režima. Nakon niza protesta i sukoba na trgovima, situacija je ponegdje prerasla i u ratove, koji i dalje traju, poput Libije ili Sirije.

Zašto je Arapsko proljeće uopće nastalo

Politolog i izvršni direktor Centra za islam u savremenom svijetu (CICW) na Univerzitetu Shenandoah u američkoj dražavni Virginia Ermin Sinanović kaže da je mješavina raznih faktora i uticaja dovela do Arapskog proljeća. Arapske države, kaže Sinanović, pogotovo one koje nemaju visoke zalihe prirodnih resursa kao što su nafta i plin, su se suočile sa neuspjehom svojih razvojnih politika. Skoro niti jedna arapska država tog karaktera nije dostigla visoki nivo razvijenosti u ekonomiji, obrazovanju, zdravstvu, i drugim segmentima javne djelatnosti. Istovremeno je postojala poslovična korupcija i kleptokracija političkih elita.

Izbor Barack Obame za predsjednika SAD-a stvorio je očekivanje da će Amerika stati uz narodne revolucije a protiv diktature i autoritarizma

„Kada tome dodamo relativno visoki prirodni priraštaj stanovništva u drugoj polovici 20. stoljeća i rezultirajuću visoku stopu nezaposlenosti, dobivamo formulu za nezadovoljstvo i zabrinutost“, kaže Sinanović.

„Post-kolonijalne arapske države su se jednostavno suočile sa krizom legitimiteta. Tu možemo dodati i demokratski deficit, odnosno široko prisustvo autoritarizma, despotizma, i monarhijskog uređenja vlasti. Kada stanovništvu oduzmete pravo glasa, a istovremeno mu ne omogućite ekonomski i društveni prosperitet, onda se stvara jedna kritična masa nezadovoljstva koja se može preliti u masovne demonstracije protiv vlasti, kao što smo vidjeli tokom Arapskog proljeća“.

„Na globalnom planu, izbor Barack Obame za predsjednika SAD, kao i njegovo retoričko zauzimanje za poboljšanje odnosa između Amerike i muslimanskih zemalja, možda je stvorio očekivanje da će Amerika stati uz ove narodne revolucije a protiv diktature i autoritarizma. To je vjerovatno ohrabrilo demokratske snage u arapskom svijetu da izađu na ulice. Mi sada možemo kritički gledati na Obamine predsjedničke mandate, ali je tada izgledalo da je on spreman podržati demokratiju u arapskim i muslimanskim zemljama. To se, nažalost, nije desilo. I, naravno, ne treba zaboraviti globalnu finansijsku krizu iz 2008.-2009. koja je samo produbila sve ove probleme koje smo naveli“.

U kojoj mjeri je uspjela pobuna arapskih građana

Sinanović kaže da se danas može reći da pobuna građana tokom Arapskog proljeća uglavnom nije uspjela, osim možda u Tunisu gdje je došlo do jedne vrste demokratizacije i otvaranja političkog prostora.

Pozivajući se na američku politologinju Evu Bellin i njena istraživanja Sinanović navodi da je glavni razlog opstojnosti autoritarizma u arapskim državama sprega volje i kapaciteta tih režima.

Ukoliko istovremeno postoje ova dva faktora: volja da se ostane na vlasti uprkos zahtjevima naroda, i kapacitet održavanja na vlasti, odnosno policijske i vojne snage koje osiguravaju vladajući režim, onda vladajući autoritarni režim ostaje na vlasti i suzbija volju naroda. To se moglo vidjeti u Siriji, Egiptu pod Sisijem, Bahrejnu, gdje je vlada imala i želju i moć da se suprotstavi volji naroda, često na najbrutalniji način, navodi Sinanović.

„Tamo gdje autoritarni režimi nisu imali ili volje ili kapaciteta, kao u slučaju Libije, Tunisa, Egipta pod Mubarekom, došlo je do svrgavanja režima“, kaže on.

„Međutim, svrgavanje režima je samo početni dio priče i ne garantira uspješnu tranziciju, kao što smo vidjeli u Libiji ili Egiptu. Jednostavnim jezikom kazano, u većini ovih država vlade su toliko brutalne da su uspjele nadvladati volju naroda. Ovome dodajemo i vanjski faktor neuspjeha, a to je nedostatak podrške za demokratske promjene u arapskim državama. Naime, skoro niti jedna zapadna zemlja, uprkos konstantnoj retorici o demokratiji, nije podržala demokratske promjene na način koji bi osigurao opstojnost istih. Ovo je sramotna mrlja na licu Zapada po pitanju davanja podrške diktatorima, despotima i autoritarnim liderima u arapskim zemljama“.

Rezultati Arapskog proljeća

Govoreći o posljedicama neuspjelog Arapskog proljeća Sinanović kaže da postoji duboko nezadovoljstvo. U Tunisu, naprimjer, gdje je tranzicija od diktature ka većoj slobodi i demokratiji bila donekle i uspješna, imamo pokazatelje da su mnogi trenutno nezadovoljni stanjem u kojem se nalaze, kaže Sinanović.

„Mnogi građani očekuju da će se njihovi problemi čudesno riješiti kada dođe demokratija. Kada uoče da to nije slučaj onda postaju još više nezadovoljni, pa čak i nostalgični za nekim prošlim, ‘boljim’ vremenima, kao što je slučaj sa mnogima i na Balkanu“, kaže Sinanović.

„U zemljama gdje su diktatori ostali na vlasti ili su se, pak, vratili uočavamo jednu vrstu očaja koji proizilazi iz naizgled bezizlazne situacije u kojoj su se našle te zemlje. Drugo, imamo jako visoku nestabilnost i razaranja, kao što je slučaj u Libiji ili Siriji. Dalje, autoritarni i diktatorski režimi su se još više ukorijenili u arapskim zemljama. Do kada, ostaje da se vidi“.

„Ne geopolitičkom planu, nastavlja se podrška zapadnih zemalja diktatorima i despotima u arapskom svijetu. Sramna je bila posjeta Sisija Francuskoj i Macronova dodjela Legije časti egipatskom predsjedniku, a sve zarad egipatske kupovine francuskog oružja. Turska i Rusija su se uplele u mnogobrojne sukobe, u Siriji, Iraku i Libiji. Trump je premjestio izraelsku ambasadu iz Tel Aviva u Jerusalem. Izrael je, čini se, najveći pobjednik ovih prestrojavanja jer ide ka priznanju od strane većeg broja arapskih monarhija, koje zauzvrat dobivaju još veće garancije od Amerike što, naravno, obeshrabruje demokratske aktiviste i reformiste u tim državama. Ne treba zaboraviti da se u periodu nakon Arapskog proljeća pojavio i ISIL. I, naravno, moramo spomenuti i izbjegličku krizu koja je uzrokovana koliko ratnim sukobima toliko i nedostatkom vjere da će se život u arapskim zemljama popraviti u dogledno vrijeme. Dakle, deset godina nakon Arapskog proljeća situacija je jako teška i kompleksna, pa čak i bezizlaznija nego je bila 2010. Da li će to dovesti do nove runde arapskog proljeća ostaje da se vidi“.

Migranti u Evropi dodano potaknuti Arapskim proljećem

Profesor Anđelko Milardović s Instituta za migracije i narodnosti u Zagrebu kaže da se posljedice Arapskog proljeća danas vide i u Evropi. Problem migrantske krize sa kojim se Evropa bori posljednjih godina, kaže Milardović, bez sumnje duboke korijene ima i u Arapskom proljeću. Stoga, kaže on, to je pokazatelj da Evropa ne može biti imuna na probleme sa kojima se bore neke arapske zemlje, i da mora iznaći načine kako pomoći ugroženim građanima i njihovim dražvama.

Svako nasilje glede promjene identiteta izaziva otpor i novo nasilje

„Migracije su uvijek potaknute ekonomskim razlozima, a onda i političkim razlozima kada režim ide na pojedince i grupe. Kada se pogleda migrantska kriza u Evropi 2018. godine pa dalje, ona ima svoje duboke korijene u neuspjelom Arapskom proljeću. Ima duboke korijene u ekonomijama i socioekonomskom stanju u tim zemljama koje su bile zahvaćene Arapskim proljećem. Naravno, većina toga se odnosi na prisilne migrante, a onda kada je krenuo migrantski val, onda su se svi krcali u njega i pokušali doći do Evrope, koja možda nije najpravičnija, ali jeste najsigurnija i najugodnija za živjeti, i kao takva ostaje magnet i za ljude iz drugih kultura“, kaže Milardović.

Ovaj hrvatski znanstvenik zaključuje da se iz Arapskog proljeća može naučiti lekcija da stvari treba rješavati tamo gdje se problemi dešavaju, ali na način da je pomoć prihvatljiva onima koji je trebaju, poput ekonomske pomoći, a ne na način pokušaja promjene identiteta. „Svako nasilje glede promjene identiteta izaziva otpor i novo nasilje“, kaže Milardović.

IZVOR : AL JAZEERA

Leave a Comment