Jajce: Krenuli od nule, sada rade za “Mercedes” i izvoze u Norvešku i Švedsku

 

 

Kompanija “A&F” d. o. o. osnovana je 2004. godine. Nastala je kao samostalno privatno preduzeće u saradnji s njemačkom firmom “Fella GmbH”. Sjedište kompanije “A&F” je u Jajcu, a osnovna im je djelatnost izrada mašina i mašinskih sklopova, kao i izrada hidromehaničke opreme za hidrocentrale. Od osnivanja pa do danas preduzeće ima kontinuiran rast proizvodnje i broj zaposlenih. 35 visokokvalificiranih i motiviranih radnika čine stabilan temelj ovog preduzeća.

Firma se tokom dugog niza godina specijalizirala za izradu cilindričnih i konusnih mašinskih sklopova različitih namjena. S obzirom na mašine koje posjeduju, u mogućnosti su izrađivati veoma velike dijelove i sklopove, a konstrukcioni biro osposobljen je da dizajnira i proračuna veoma kompleksne sklopove s licenciranim softverima.

NASTALI SMO IZ NIČEGA

Vlasnici firme jesu Fahrudin i Alem Joldić. “Kada sam bio u Njemačkoj, imao sam sve predispozicije da tamo i ostanem. 1998. godine organiziran je masovni povratak Bošnjaka u Bosnu. Ja sam tada bio drugi razred srednje škole. Popričao sam s nekim ljudima koji su mi rekli da se mora ići nazad u Bosnu da se gradi i popravlja država. Ali mi koji smo bili počeli školu u Njemačkoj odlučili su da nam dozvole da završimo školovanje, s tim da smo morali potpisati da idemo nazad u Bosnu nakon što završimo školovanje. Ja sam u Bosni završio od prvog do petog razreda osnovne škole, a ostatak školovanja do kraja srednje škole proveo sam u Njemačkoj.

Tamo sam igrao nogomet, pokušavao sam da ostanem, ali nije bilo nafake. Kada sam se vratio u Bosnu u Jajce, tu nije bilo nigdje ništa. Nije bilo ni struje. Tu sam živio takav nekakav život, nenormalan iz pozicije onoga gdje sam bio u Njemačkoj. Onda sam 2001. godine otišao u vojsku. Vidio sam da ovdje nema perspektive, pa sam stupio u kontakt sa svojim poznanicima u Njemačkoj kako bih otišao gore da radim i zaradim sredstva potrebna za život. Rekli su mi da dođem i da ću odmah dobiti posao. Tako je i bilo. Tada su bila garantna pisma. Odeš gore, radiš tri mjeseca i to ti može biti u Bosni ostatak godine”, prisjeća se Alem.

Godine 2003. ga je neko prijavio da radi “na crno”, nakon čega je odmah došla policija i privela ga. “Pogledaju u pasoš, vide turistička viza. Pitaju me jesam li znao da ne smijem raditi, rekoh: ‘Jesam, znao sam.’ Slikali su me, mislim se: ‘Pa nisam nikoga ubio, samo sam radio da zaradim da mogu živjeti.’ Kada sam se vratio u firmu, kazao sam šefu u firmi da mi je žao što će sada njih kazniti. Rekli su mi da se zato ne sekiram. Već sam bio u kontaktu s Fahrudinom, on je već u Jajcu radio, pa me upitao: ‘A što ti ne bi te Nijemce pozvao da dođu u Bosnu pa da vidimo možemo li zajedno šta raditi?’ Sjedili smo, posljednji je to dan bio, već sam sutra morao ići nazad u Bosnu. ‘Šta vi mislite da dođete u Bosnu da pokušamo nešto od ovog posla u Bosni napraviti?’ Günter Fella, šef me onako pogledao, kaže da je jednom samo prošao kroz Jugoslaviju. Nije prošlo ni pola godine, kad šef zove da mi kaže da stiže u Bosnu. Fahrudin je tada radio u ‘Metalinvestu’. On o Bosni tada nije ništa znao. Kada smo ušli u pogon i kada je on vidio da ljudi rade, zavaruju, nije mogao sebi doći. Odmah je pristao da radimo. Sada mogu biti zahvalan onome ko me prijavio krim-policiji u Njemačkoj”, u šali će Alem.

I tu počinje priča firme “A&F”. Alem nam pojašnjava da je razvoj firme išao svojim tokom, polahko, te da je bilo mnogo odricanja na tom putu. Do unazad dvije godine bili su pod kirijom, a 2018. su uspjeli useliti u svoj vlastiti prostor. Kaže kako je i činjenica da je Jajce povratničko mjesto. “Imali smo jedne planove, ali naiđe mnogo toga u životu pa se pojave i problemi koje treba rješavati. Nastali smo iz ničega, baš kao i sve druge bošnjačke firme u Jajcu, ali smo korak po korak došli do ovog stadija gdje smo danas. Sada smo u fazi u kojoj završavamo novu halu.

Investirali smo u novu tokarlicu s kreditom koji je Općina Jajce sufinansirala i ovdje se zaista moram zahvaliti načelniku. Kredit smo uzeli za jednu veliku mašinu koju nismo mogli pustiti u pogon zbog struje i trafostanice. Mašina je bila presnažna i bilo joj je potrebno više struje nego je bilo u trafostanici. I to smo početkom oktobra riješili, pa bismo u naredne dvije-tri godine trebali vidjeti plodove ovoga što sada radimo”, tvrdi Alem, te dodaje da je bilo raznih iskušenja kada su tek počinjali s vlastitim biznisom.

“14 godina smo bili pod kirijom, a vlasnici prostora su nam rekli da ništa ne smijemo mijenjati, prstom nismo ništa smjeli dohvatiti, ali smo uvijek navakat morali plaćati kiriju. Sada kada imamo svoj prostor, došli smo u situaciju da možemo uređivati i filterska postrojenja, i grijanje, a zatim ćemo okolo i vizuru napraviti, lijepu fasadu, sve što je nužno da bi se ljudi osjećali komforno i zadovoljno kada rade kod nas. To nam je vizija. Ne mislim da smo totalni kapitalisti. Naravno, mi smo vlasnici firme koja želi da pravi kapital, ali isto tako, važno nam je zadovoljstvo naših radnika i to nam je cilj.”

OPSTALI SU VLASTITIM TRUDOM I RADOM

Suština je priče da su Bošnjaci, pošto im je bio zabranjen povratak određeno vrijeme, nisu imali priliku za bilo kakvu privatizaciju i nisu se mogli zaposliti u firme u kojima su prije Agresije radili, stoga su godinama Bošnjaci u Jajcu privredno i ekonomski bili slabi.

Međutim, u međuvremenu se pojavljuju određene firme, vrijedni, čestiti i pametni ljudi koji mogu i žele da rade i da dižu ekonomiju u svojoj domovini. Doživljavali su brojne opstrukcije, neki od njih kažu da su prolazili i kroz pravi pakao dok su podigli vlastiti biznis, ali opstali su vlastitim trudom i radom. “A&F” je samo jedna od firmi iza koje stoje Bošnjaci, međutim, njeni vlasnici u šali vole kazati da je to ipak “bošnjačko-njemačka” korporacija.

Tu se proizvode kućišta za elektromotore, hidromehanička oprema, spremnici i tankovi za brodove, usmjerivači od aluminija, kao i mosurovi za tekstilnu industriju. Pored toga, izrađuju se i neke specifične usluge tokarenja velikih gabaritnih komada. Već su na domaćem i regionalnom tržištu poznati po tome da imaju velike tokarlice i vodilice, pa im sve češće stižu upiti i narudžbe.

Alem nam pojašnjava da se, kada je riječ o hidrocentralama i mini hidrocentralama, koje postaju sve veći trend u svijetu i kod nas, ne može govoriti o potpuno ekološkim uvjetima. “Ove nove protočne hidrocentrale su jedine koje na neki način ne uništavaju kompletnu rijeku i kompletan dio toka. Protočne hidrocentrale imaju napravljen prostor kroz koji prolazi voda, a da je ostavljen sa strane tok kroz koje ribe neometano mogu plivati.

Projektanti govore da su ovo idealni uvjeti za ribu, kao i za čitav podvodni život rijeke, međutim, nije to tako. Bio sam na nekoliko seminara i razgovarao sam s glavnim inžinjerom koji je patentirao sve to. Oni su angažirali dvije djevojke koje su na Minhenskom univerzitetu magistrirale na temu protoka riba i njihovog preživljavanja kada prolaze kroz te hidrocentrale. Nijemci se vrlo ozbiljno bave ovom problematikom i djevojke su napravile radove, proračune, sve do u sitne detalje, a vezano je za život rijeke prije i poslije hidrocentrale. Kod nas je problem što se napravi projekt, ali odmah nakon toga krene stotinu problema u njegovoj realizaciji. Kada se krene u realizaciju, onda ti, vrlo često polupismeni investitori kažu: “Šta će mi taj tamo potok?”

Onda im ljudi objasne da to nije potok, već staza kojom će ribe plivati. “Kakva riba, **** te riba?!” On u tome vidi tri-četiri kubika vode koji samo džaba prolaze, a ne proizvode struju. Tu nastaju ozbiljni problemi kod nas, a u Njemačkoj o svemu ovome nema nikakve priče. Ne bude li te riblje staze, ne samo da će zaustaviti izgradnju već ćeš otići i u zatvor zbog toga. Oni jako veliku energiju ulažu u sve to.”

“MERCEDES JE NJIHOV VELIKI KORISNIK

Firma “A&F” je do sada imala skromnu saradnju s domaćim tržištem. Navode da Nijemci prevashodno kod nas cijene jeftinu radnu snagu, da je to realnost i da se tu ne treba pretjerano zavaravati. “Međutim, odmah iza toga oni cijene naš potencijal i ambiciju pojedinaca koju oni itekako kod nas prepoznaju. Također, Nijemci imaju pozitivan odnos prema nama. Kroz određeno vrijeme upoznali su naš narod i naš mentalitet i oni onda cijene naše ljude. Naši su ljudi vrijedni, to je sigurno, i to nikada nije bilo sporno.

Ali, s druge strane, morate zadovoljiti ono što je njima bitno, a to su kvalitet i cijena. Tu su stvarno rigorozni. Voditi ovakav jedan posao zahtijeva veliko odricanje. Niko nam neće reći: ‘Eh, da, vi ste fini momci, hajte da vam platimo da nam to i to isporučite.’ Ne. Mora se ogromna energija uložiti u to sve, od same kupovine materijala pa sve do isporuke gotovog proizvoda. Naše proizvode izvozimo u Njemačku, Norvešku, Švedsku. Nekoliko puta smo pokušali izvoziti i u Italiju, ali nismo bili zadovoljni s tim tržištem.

Naši proizvodi u Njemačkoj i Norveškoj mogu se pronaći u firmama koji se bave proizvodnjom elektromotora, radimo komponente za velike, gabaritne elektromotore koji se velikim dijelom koriste za automobilsku industriju. ‘Mercedes’ je veliki korisnik naših kućišta elektromotora, kao i firme koje finaliziraju naš proizvod i dalje ga isporučuju ‘Mercedesu’. Kada je prošle godine bilo problema u automobilskoj industriji, osjetili smo blagi pad i u našoj proizvodnji”, objašnjava Fahrudin.

Samo ove godine njemačka firma “Fella GmbH” uradit će 10 turbina u Francuskoj, četiri u Kanadi, pet u Norveškoj. “Ja ne mogu da vjerujem da mi u Bosni, koja je tako prepuna rijekama, ne možemo pronaći mjesto i lokaciju gdje možemo napraviti te mini hidrocentrale. A to je zato što je takva vrsta turbine skuplja, ona nije jeftina kao ova slovenačka u koju svi investiraju. One nisu ekološki prihvatljive. Nisu ni ove stoprocentno idealne, ali ne možete imati razvoj a da ne napravite određenu žrtvu.

A kod nas nema mjere. Ili se radi da se sve ruši do kraja i da se ne vodi računa ni o čemu, ili se ne radi nikako. Prošla godina je bila poteška za sve nas. Sve smo do maja radili bez prekida i odjednom smo došli u situaciju kada su nam kazali da im više ništa ne šaljemo do daljnjeg. Bio nam je problem što smo imali već kupljenog materijala, kao i zaliha u iznosu oko 200 hiljada maraka, a imali smo i napravljene proizvode koje nismo imali nikome poslati. To nam je stvorilo određene probleme, a niko nam nije mogao u to vrijeme kazati kuda ovo sve ide. Naravno, dobavljači za materijal zovu da im se plati, a mi materijal još nismo ni iskoristili, a kamoli od toga napravili proizvod koji bismo naplatili.

To je stvorilo određene poteškoće. Jedino je ovo s bankama ispalo dobro što se to uspjelo zakonski riješiti da dobijemo odgodu plaćanja kredita. Da nije bilo toga, bilo bi silnih problema”, navodi Fahrudin.

U BOSNI NEMA DOVOLJNO EDUKACIJSKIH CENTARA

U “A&F-u” se svake godine formiraju novi odjeli. Sada već postoje odjeli za dimenzionu kontrolu kvalitete koji je nezavisan. Također, stvaraju se sve veće potrebe za programiranje CNC mašina. Alem kaže kako je to prirodan proces da se, uslijed potreba, formiraju novi odjeli koji zahtijevaju nove ljude, eksperte u svom poslu. “Nekada dobijete ljude koji već poznaju posao i znaju kako to hoda, ali većina njih mora proći kroz određenu obuku kako bi bili osposobljeni za rad u tom određenom odjelu.

Smatram da u Bosni nema dovoljno edukacijskih centara koji mogu osposobiti ljude za specifične oblasti. Evo, recimo, pozicija šefa proizvodnje. Kada se traži neko za tu poziciju, uglavnom se uzme najbolji radnik. Međutim, on možda jeste najbolji bravar, ili najbolji tehničar, ali to ne znači da on zna voditi proizvodnju. Koliko je meni poznato, ne postoji škola koju možete završiti i u kojoj će vas neko naučiti kako da budete dobar šef proizvodnje. Sve je vrlo transparentno, a mi to nemamo. Nemamo mi toliko kapaciteta da sada možemo odvojiti pet ljudi koji će samo raditi na obučavanju novih radnika. I u toj edukaciji nema kraja. Skoro svakodnevno se izmišljaju nove tehnologije, a mi moramo držati korak s vremenom. Ko prati taj ritam, opstat će, a ko ne prati, samo će ga nestati.”

Preduzeće “A&F” trenutno ima 35 radnika s perspektivom da se taj broj poveća. Iz firme poručuju da u Bosni itekako ima posla i da se odavde ne treba i ne mora ići. “Mislim da ljudi griješe jer se ni gore ne može zaraditi tako veliki novac. Evo, naprimjer, kažu ljudi da imaju satnice po 18 eura. A zapravo, neće niko iskreno da kaže da je to bruto satnica, nego svi kažu da oni toliko zarade. Eno baš smo neki dan sjedili u kafiću i pričali s prijateljem koji nam kaže: “Što ću ja ovdje raditi kad u Njemačkoj imam satnicu 25 eura?” Mi ga pitamo: “Kakvih 25 eura, radiš kao zavarivač?” Kad ti odbije poreze na taj iznos i sve ostalo, ne ostane ti ni pola od toga. Ako ti ovdje imaš plaću kao bravar i zarađuješ 1.200, 1.300 ili 1.400 maraka mjesečno, a još ako ti i supruga radi, veliko je pitanje možeš li u Njemačkoj bolje živjeti. Kada sve troškove bacite na papir gore i ovdje, u pet deka je to.”

(stav.ba)

Leave a Comment

Scroll Up