KOGA ŠTITI BH PRAVOSUĐE: Pravna država najefikasnija u procesuiranju novinara za „klevetu“

 

Novinari protiv sebe, kaže Divković, imaju 4P: političare, pravosuđe, policiju i podzemlje. Uz ovakvo pravosuđe stoga za medijsku zajednicu teško da će doći bolji dani

Autor

Gordana KATANA

 

Zbog izvještavanja o dešavanjima u Vladi i Skupštini Tuzlanskog kantona dopisniku Dnevnog avaza Edinu Skokiću aktuelni premijer Danijel Tulumović javno je putem kantonale TV zaprijetio tužbom za klevetu.

Ovo je tek posljednji u nizu slučajeva u BiH u kojima političari prijete novinarima, a potom i posežu za tužbama za klevetu kad god procijene da su nezadovoljni njihovim izvještavanjem ili pisanjem.

„Prema podacima Udruženja BiH novinari, u našoj zemlji od tri hiljade novinara, svakom desetom za vratom visi jedna ili više tužbi za klevetu“, kaže predsjednik Udruženja BH novinari Marko Divković. U svim sporovima protiv novinara, ističe naš sugovornik, pravosuđe je „zavidno brzo i efikasno“.

PRED USTAVNIM SUDOM NAJVIŠE APELACIJA NOVINARA

Ovaj stav potvrđuje i banjalučki advokat Njegoš Petrović, koji zastupa više medija, odnosno njihovih urednika i novinara u sporovima po tužbama za klevetu. Tužbe za klevetu, saglasni su naši sugovornici, najčešće podnose političari. To je, napominje Divković, sasvim logično jer su u fokusu interesovanja medija. Što je posljedica činjenice da su oni ti koji kreiraju našu ekonomsko-socijalnu zbilju i kojima se pruža mogućnost zloupotreba položaja i ovlaštenja zarad vlastitih interesa.

Sudski sporovi po tužbama za klevetu traju do pravosnažnosti do godinu i po dana i bosanskohercegovačko pravosuđe tu je i više nego efikasno. Petrović navodi da se ta efikasnost pravda činjenicom da sam Zakon o parničnom postupku nalaže rješavanje takvih postupaka po hitnom postupku. No, ističe i da je zakon isto propisao i za radno-pravne i izvršne postupke, pa se sudije ne trude da jednako brzo rade svoj posao.

Petrović: Clj tužbi za klevetu protiv novinara direktno je usmjeren na gušenje ili ograničavanje medijskih sloboda

Koliko je ta efikasnost i uspješna svjedoči činjenica da pred Ustavnim sudom BiH najviše apelacija podnose medijski djelatnici upravo u sporovim za klevetu, jer zakonodavstvo u BiH u tim predmetima ne predviđa mogućnost revizije postupka.

Prosječna plata novinara u BiH je 600 maraka i svaka tužba u kojoj se „za nanesenu duševnu bol, povredu ugleda i časti…“ zahtijeva odšteta od po nekoliko hiljada KM, plus sudski troškovi, predstavlja ne samo ekonomski nego i egzistencijalni udar na same autore, ali i sve medije, pogotovo manje i nezavisne.

Petrović ističe da je, pozivajući se na iskustvo iz prakse, cilj tužbi za klevetu koje političari podnose protiv novinara, direktno usmjeren na gušenje ili ograničavanje medijskih sloboda.

„Tužiteljima nije cilj da u sporu uspiju, već da na taj način novinare ograničavaju da profesionalno i odgovorno prema javnosti rade svoj posao. Ogroman broj predmeta ima samo to za cilj, jer vođenje postupaka je skupo, novinari nemaju novac da ih vode i to bez sumnje utječe na to šta će pisati, o čemu će izvještavati. Dakle, ponavljam, cilj ovih tužbi je pritisak“, podvlači Petrović.

Naši sugovornici ukazuju i na činjenicu da bh. pravosuđe koristi dvostruke standarde prilikom vođenja sudskih procesa kada su u pitanju novinari kao tuženi, i na drugoj strani kada se novinari nađu u ulozi tužitelja. U situacijama kada novinari ustaju s tužbama protiv političara svjedočimo dugogodišnjim sporovima.

UGLEDNI GRAĐANIN ŠPIRIĆ

Aleksandar Trifunović, urednik portala Buka, pozivajući se na svoja iskustva, navodi da su sudski postupci za klevetu za mediji mrcvareći.

„Dobili ili izgubili postupak, ostaju troškovi za advokatske usluge koji opterećuju budžet redakcije i koji se ne nadoknađuju. To je jedan ogroman, permanentan trošak, jer čak i kada medij dobije postupak, jedino što se, i to samo dijelom, nadoknadi su parnični troškovi“, kaže Trifunović.

A kako izgledaju pojedina suđenja naš sagovornik ilustruje kroz primjer tužbe za klevetu koju je protiv Buke podnio visoki funkcioner SNSD-a Nikola Špirić. Prema Trifunovićevim riječima, sutkinja koja je vodila taj postupak nije krila naklonost prema Špiriću, „hvaleći ga kao uglednog profesora, građanina“.

Trifunović: Dobili ili izgubili postupak, ostaju troškovi za advokatske usluge koji opterećuju budžet redakcije i koji se ne nadoknađuju

„Mi smo se tokom cijelog postupka osjećali kao osumnjičeni, kao krivci. Moj komentar da je oni propituju nas koji smo napisali da je on kupio stan u Beču, a da ga sud nikada nije pitao od kud mu pare da kupi takav stan. I to sam rekao pred njim, a što je izazvalo još gori stav i prema meni i prema Buci. Tako da sam se osjećao kao da je u pitanju sud stranke, a ne naroda“, svjedoči Trifunović.

No, kada su u pitanju napadi na novinare, čak i oni fizički tokom obavljanja zadatka onda, podsjeća Divković, dođemo do apsurdne situacije da sud ocijeni da je „napadnuta kamera, a ne kamerman“, kao u slučaju napada funkcionera SDA Huse Ćesira na Žurnalovog fotografa Adija Kebu, što samo po sebi sve govori.

Divković: Novinari protiv sebe imaju 4P: političare, pravosuđe, policiju i podzemlje

Sve to ukazuje do koje je mjere naše pravosuđe ispolitizovano, ističe Petrović, te dodaje da će „jednog dana to dokazati samo na osnovu svojih predmeta, čak i u slučajevima kada su u pitanju predmeti od neznatnog značaja“.

Nažalost, kaže Petrović, naši nižestepeni sudovi su pod potpunim utjecajem politike, ali svi predmeti protiv vladajućih struktura u Banjaluci se zna kako će završiti.

„Čak i da niko na sudije ne vrši direktan utjecaj, sudi se u korist političara“, navodi Petrović.

Kleveta u BiH ne tretira se kao krivično djelo, ali ishodi sudskih parnica ukazuju da sama medijska zajednica time nije mnogo dobila. Pri tom treba imati u vidu i da sudska praksa još uvijek nema jedinstven stav kako tretirati pitanje klevete.

STRANKE ŠTITE SVOJE LJUDE SVIM SREDSTVIMA

Petrović pojašnjava da je stoga teret dokazivanja na tužitelju, ali da je tu vladala konfuzija. Prvo se za dokazivanje duševne boli tražilo vještačenje, pa se odustalo od toga i bila je dovoljna samo tvrdnja tužitelja, da bi se sada ponovo zahtijevalo da ipak vještaci utvrde stepen duševne boli koji su novinari nanijeli svojim izvještavanjem.

Odnos pravosuđa prema medijskim djelatnicima ne treba da čudi ima li se u vidu činjenica da političke stranke, odnosno cjelokupan politički sistem vladajućih struktura, „svoje ljude“ štiti svim sredstvima. Posljednji i najzorniji primjer takvog odnosa jeste afera respiratori, koja je u jeku pandemije korona virusa potresla BiH.

Milioni maraka uloženi u neupotrebljive kineske respiratore čime su direktno ugroženi životi ljudi i umiješanost u njihovu nabavku premijera i ministrice finansija Federacije BiH, Fadila Novalića i Jelke Miličević, nisu prema stavu SDA i HDZ-a BiH bili dovoljni argumenti da se pokrene njihova smjena, čak ni nakon što je Sud BiH potvrdio protiv njih optužnicu za udruživanje radi zloupotrebe položaja i ovlaštenja.

Foto: Novalić protivk kojeg je potvrđena optužnica za više krivičnih djela u predmetu “respiratori” tužio novinare koji su izvještavali o ovoj aferi

Njihove stranke pozivaju se na institut presumpcije nevinosti, pa se stoga do pravosnažnosti presude i ne pomišlja da bi neko od njih, makar iz moralnih razloga, trebao biti smijenjen ili odstupiti sa funkcije.

Ali je zato Novalić, umjesto da sam odstupi, „presavio tabak“ te podnio tužbe za klevetu protiv medija, uključujući i InfoRadar, koji su izvještavali i pisali o aferi respiratori.

Novinari protiv sebe, ističe Divković, imaju 4P: političare, pravosuđe, policiju i podzemlje. Uz ovakvo pravosuđe stoga za medijsku zajednicu teško da će doći bolji dani. A to najbolje svjedoči i podatak Reportera bez granica da BiH iz godine u godinu zauzima sve niže mjesto na ljestvici država kada je u pitanju sloboda medija.

Leave a Comment