Kome i zašto smeta Haris Zahiragić

 

Zahiragićevo političko djelovanje krši stari, još od komunista nametnuti tabu po kojem je ne samo nepristojno već i društveno neprihvatljivo da nacionalno osviještene osobe, koje u sebi uspijevaju objediniti i tradicionalno i moderno, otvoreno i transparentno iznose vlastite stavove u javnosti i time diraju u monopol koji navodno nad tim javnim mnijenjem te “prihvatljivim” društvenim vrijednostima i normama imaju samoprozvani “progresivci”. Njih gotovo do ludila dovodi Zahiragićev neopterećeni javni nastup gdje se on ne stavlja automatski u inferiornu odbranašku poziciju već nastupa ofanzivno, samouvjereno, hrabro i otresito.

MUSTAFA DRNIŠLIĆ

Kako procijeniti političku težinu, značaj i vrijednost neke javne ličnost na političkoj sceni? Kako razlučiti da li je neko bezbojni stranački poltron i obični grijač fotelje, samoživi karijerist i sinekuraški alpinist ili autentična politička pojava koja hrabro artikulira svoja istinska politička uvjerenja i svjetonazore? Kako znati da li je politički nastup i djelovanje takve osobe obično poziranje ili stvarno djelovanje? Kako biti siguran, pogotovo u današnjim vremenima gdje ljudi postaju poznati gotovo preko noći, doslovno bez ikakve stvarne zasluge i kada je život s dva lica, jednim za društvene mreže, drugim mimo njih, postao normalan skoro za većinu ljudi te više nije isključivo “privilegija” profesionalnih političara?

Odgovor se često krije u analizi vrste medijskog tretmana koju neka javna ličnost dobija od svojih političkih i ideoloških neistomišljenika. Mnogo toga može se zaključiti posmatrajući da li je takva osoba i njeno političko djelovanje posve ignorirana, izložena konstruktivnoj kritici, podsmijehu ili je se nemilosrdno i neprestano napada. One političke ličnosti koje se percipira kao istinski “opasne” pojave jer svojim djelovanjem udaraju na uspostavljeni narativ i u politički diskurs unose nešto novo uglavnom su izložene ovoj zadnjoj vrsti tretmana – brutalnoj medijskoj demonizaciji. Jedna od takvi ličnosti, još od vremena njegovog studentskog aktivizma, jeste i Haris Zahiragić, član Predsjedništva SDA i zastupnik u Skupštini Kantona Sarajevo.

UNAPRIJED ODABRANA META

Zahiragić je i ranije bio česta meta napada, još otkad je kao predsjednik SPUS-a (Studentski parlament Univerziteta u Sarajevu) zasmetao onima koji su željeli sprovoditi svoje ideološke kulturmarksističke agende na UNSA. No, otkad je zaplovio u političke vode, a posebno od trenutka preuzimanja dužnosti zastupnika u skupštini KS, medijski napadi ne samo da su učestali već su dobili jednu posve drugu dimenziju. Moglo bi se reći da se radi o istinskoj kampanji javnog linča u koji je uključen čitav splet medija bliskih strankama i ličnostima sarajevske “Četvorke”, te njihovi mnogobrojni botovi na društvenim mrežama. Zahiragića se ne samo etiketira i najprimitivnije vrijeđa već doslovno dehumanizira, i to u onoj mjeri koja je do sada bila obično rezervirana isključivo za porodicu Izetbegović. Skoro da ne prođe niti jedna sjednica Skupštine Kantona Sarajevo a da nije popraćena tekstom nekog od tabloidnih parapolitičkih ili parapolicijskih portala u kojem se Zahiragića napada, predstavlja fotošopiranim karikaturama ili naziva pogrdnim imenima i nadimcima.

Postavlja se pitanje zašto. Haris Zahiragić ne obavlja neku visoku funkciju, ne nalazi se u vrhu stranke, nije lokalni politički teškaš s vlastitom klijentelističkom bazom niti kao mlad čovjek spada u red dugogodišnjih političara koji su s vremenom sakupili veliki broj neprijatelja ili afera. Zahiragić je tek zastupnik u Kantonalnoj skupštini, jedan od mnogih, od kojih je većina potpuno nepoznata široj javnosti. Šta je to u vezi sa Zahiragićem a što toliko smeta medijskim plaćenicima i botovima sarajevskog režima “Četvorke”? Zašto im je medijski interesantan? Koji je razlog za njihovu histeričnu mržnju?

VRLINE KAO NEOPROSTIVI GRIJESI

Prije svega, Zahiragić je, već odranije detektiran kao ideološki protivnik onim svjetonazorima koje artikulira sarajevska “Četvorka”, svojim dosadašnjim političkim djelovanjem već potvrdio da su njegova ideološka uvjerenja autentična i stvarna. Time se akreditirao kao neko ko neće taktizirati ili praviti kompromise u vezi s vlastitim uvjerenjima, ali i kao ličnost koja će ih javno, glasno i ponosno zastupati, i to iz skupštinskih klupa. Sama ta činjenica predstavlja problem medijskim kamarilama sarajevskog režima jer direktno narušava narative i tabue koji oni već decenijama nameću.

Zahiragićevo političko djelovanje krši stari, još od komunista nametnuti tabu po kojem je ne samo nepristojno već i društveno neprihvatljivo da nacionalno osviještene osobe, koje u sebi uspijevaju objediniti i tradicionalno i moderno, otvoreno i transparentno iznose vlastite stavove u javnosti i time diraju u monopol koji navodno nad tim javnim mnijenjem te “prihvatljivim” društvenim vrijednostima i normama imaju samoprozvani “progresivci”. Njih gotovo do ludila dovodi Zahiragićev neopterećeni javni nastup gdje se on ne stavlja automatski u inferiornu odbranašku poziciju već nastupa ofanzivno, samouvjereno, hrabro i otresito. Direktno s tim u vezi jeste i Zahiragićevo “flagrantno” rušenje vještački kreiranog narativa kojim se želi ustvrditi da su političari iz SDA ili oportunisti, koji u suštini ne vjeruju u ono za šta tvrde da zastupaju, ili tihi, samozatajni i nemušti politički diletanti koji se boje glasno reći šta misle i koji u suštini i nemaju šta tražiti u politici.

No, njegov nastup nije samo direktan, on je i elokventan. Zahiragićeva neposrednost, poslovično odlična informiranost u vezi s temom koja se pretresa, artikuliranost, brzina misli u odgovoru, preciznost i manjak pardona ka pokušajima da ga se udalji od suštine problema odlike su osobe koja posjeduje značajne retoričke kapacitete, a što je osobina koja također beskrajno iritira one koji se bave proizvodnjom predrasuda i stereotipa o Bošnjacima. Onima koji bi da određuju granice bošnjačke slobode, posebno u političkom djelovanju, izuzetno smeta pojava bošnjačke političke ličnosti koja odbija poštovati takve zadane okvire. Pogotovo jer to čini na način koji se, uz sve silne napore u tom smislu, ne može legitimno problematizirati kao primitivan ili nepristojan. Narodski rečeno, Zahiragića gotovo patološki mrze jer, naročito u političkim diskusijama, odbija da pleše onako kako oni sviraju, već umjesto toga zadaje svoj ritam, žestok, ali dopadljiv ritam.

Uz to je prisutan i aktivan na društvenim mrežama, bez kalkuliranja komentira vruće teme i o njima daje svoje mišljenje, ne boji se upustiti u polemiku s neistomišljenicima te je samim tim u stalnom kontaktu s aktuelnom situacijom, javnim mnijenjem, narodom i glasačima. To, nažalost, nije baš česta odlika većine političkih i javnih ličnosti na našoj političkoj sceni ma iz koje stranke dolazili i to je dovelo do kurioziteta da Zahiragić uspješno udara vrlo često iznad svoje kategorije, ali da ga se ne napada samo od strane poluanonimnih portala sarajevske “Četvorke” i njihovih anonimnih botova već i od strane nekih iz same SDA.

ROVARENJE IZNUTRA

Zahiragićeva energičnost stoji u oštrom kontrastu s gotovo mrtvačkim snom određenih osoba u njegovoj stranci. Kameni spavači u SDA zamjeraju Zahiragiću preduzimljivost koja baca vrlo loše svjetlo na njihovu uspavanost. Zamjeraju mu što njegova borbenost i spremnost da prima udarce razobličuje njihovu strašljivost i neodlučnost za otvorenu političku, ali i ideološku borbu.

Interesantno je i primijetiti da ovaj linč ide na dva naoko različita, ali uporeda kolosijeka. Prvi je demonizacija u široj javnosti, gdje se Zahiragića pokušava doslovno odstrijeliti i kao javnu ličnost, ali i kao čovjeka, dehumanizirajući ga do krajnosti i predstavljajući ga kao ništa više do običnu marionetu Bakira i Sebije Izetbegović, poltrona lišenog vlastitog intelektualnog pogona. No istovremeno pokušava se utjecati i na njegov imidž unutar stranke tako što se internim kanalima, kuloarskim intrigama i tračevima ili navodno “objektivnijim” tekstovima Zahiragića predstavlja i kao neku vrstu samovoljnog odmetnika, mladog radikalnog jastreba koji se oteo kontroli i koji navodno svojom borbenošću nanosi štetu stranci.

U pitanju su dvije vrste propagande koje se serviraju različitim publikama. Nažalost, upravo su na taj drugi, lukavo postavljeni, propagandni kolosijek najahali neki unutar SDA koji bi voljeli da Zahiragića, kao i sve slične njemu, trajno utišaju jer im galamom remeti samozadovoljno političko kunjanje. Treba istaknuti da je, prema našim informacijama, riječ o tek manjem dijelu niže i srednje rangiranih članova SDA koji se osjećaju ugroženim od sve jače terenske podrške Harisu Zahiragiću. Jer, jedno je okružje kuloara koji životari po ćepencima, a drugo je stvarnost terena koji prepoznaje i svojom podrškom nagrađuje borbenost koju pokazuje Zahiragić. Štaviše, aktivisti SDA na terenu jesu frustrirani napadnim i agresivnim nastupima “Četvorke”, posebice Dine Konakovića, i osjećaju da je Haris Zahiragić toliko očekivani odgovor na populističke pojave iz opozicije. Štaviše, takvi se boje da pojava Harisa Zahiragića predstavlja upravo ono o čemu je govorio predsjednik SDA Bakir Izetbegović u svojim nastupima nakon lokalnih izborima: da su neki u SDA izgubili borbenost i da stranku treba energizirati.

NA HRABRIMA SVIJET OSTAJE!

Na kraju krajeva, javni linč kojem je izložen i ne tiče se ponajviše samog Zahiragića već onog što on predstavlja i što najavljuje. U pitanju je pokušaj da se u zametku uguši nova generacija mladih bošnjačkih političara, da se obavi onaj postupak koji komunisti nisu stigli obaviti nad Zahiragićevom generacijom, da se na vrijeme disciplinira i u cenzuru i autocenzuru otjeraju svi potencijalni bošnjački predstavnici koji se ne boje glasno, odlučno, artikulirano i bez ikakvog pardona boriti za vlastite vrijednosti i uvjerenja, svi oni koji bi željeli da svoju životnu i intelektualnu energiju utroše u političku borbu za prava svog naroda, svi koji ne samo da ne uzmiču od konflikta već mu se i raduju.

Nezapamćeni i neprimjereni javni linč kojem je danas izložen Zahiragić neka je vrsta upozorenja i prijetnje, ali i otvorene namjere da se nacionalno osviještena bošnjačka omladina preventivno obeshrabri i udalji od političkog angažmana. Nadati se da se to neće desiti te da će Zahiragić podršku kakvu uživa kod nacionalno osviještenih glasača, naročito omladine, dobiti i unutar stranke te da SDA neće dozvoliti da nam oni koji Bošnjacima ne misle dobro politički i intelektualno kastriraju čitavu buduću generaciju mladih lidera. Uostalom, dovoljno se sjetiti da je osnivač SDA Alija Izetbegović upozoravao na pogubnu pedagogiju kojom se uškopljavaju naši mladi ljudi te poručio da svaki progres dolazi ne od mirnih i pokornih već od hrabrih i buntovnih!

Leave a Comment