Lažni mirotvorac? Je li Rusija garant mira ili pokretač sukoba

 

 

Iako je status supersile Rusije nestao sa Sovjetskim Savezom, danas u Rusiji postoji zapanjujući konsenzus da je ta zemlja bila, jest i da će ostati velika sila. Ova tvrdnja postala je mantra za rusko političko rukovodstvo pod kontrolom Vladimira Putina i istaknuta karakteristika trenutne ruske inostrane politike koja se ogleda i u njenom odnosu prema okruženju.

Rusija se u svakom sukobu koji se dešava u zemlji saveznici ili državi od strateškog interesa postavlja kao glavni garant mira. Ipak, brojna dešavanja koja su isplivala na vidjelo pokazuju da to nije uvijek tako. Od Ukrajine, Gruzije, Moldavije, pa do Armenije, Rusija se postavila kao glavni pregovarač i mirotvorac. Ipak, njihov intervencionizam češće je omogućio ili direktno formirao sukobe nego što je doveo do mirovnih rješenja, a sve sa jednim ciljem – spriječiti zemlje da se okrenu Zapadu i pridruže institucijama kao što je Evropska unija, a posebno NATO.

Vojne vježbe kao prijetnja sigurnosti

Moldavija ima dugu historiju turbulentnih odnosa sa Ruskom Federacijom. Ona je jedna od tri zemlje bivšeg Sovjetskog savjeta, zajedno s Ukrajinom i Gruzijom, koja je težila većoj integraciji sa Zapadom. U isto vrijeme, morali su da se brinu oko separatističkih teritorija koje su okupirale ruske snage. Prije nešto više od 30 godina, Transnistrija, regija između Ukrajine i rijeke Dnjestar, proglasila je neovisnost od Moldavije.

Ovo jednostrano razdvajanje, koje nije priznala nijedna država članica UN-a, a praćeno građanskim ratom, stvorilo je svojevrsni politički limb u kojem i danas živi oko 500 000 građana samoproglašene republike. Podršku za odvajanjem, Transnistrija je imala od Rusije što je bio još jedan od razloga loših odnosa Moldavije i Rusije.

Već tada su ruske trupe raspoređene na ovoj teritoriji kao garant mira i stabilnosti, ali Moldavci već dugo pokušavaju da dogovore sa Moskovom njihovo povlačenje.

Najnovija dešavanja pokazuju da to neće biti tako lako. Naime, predsjednica Moldavije postala je proevropska kandidatkinja usmjerena na reforme, bivša premijerka Maia Sandu. Sandu je u drugom krugu glasanja pobijedila dosadašnjeg predsjednika Igora Dodona sa 58% naspram 42% glasova. Dodon je bio predsjednik socijalno konzervativne Partije socijalista, vladajuće stranke koja je pod kontrolom Rusije.

U jednom od prvih javnih nastupa, Sandu se zaklela da će osigurati da Rusija konačno povuče svoje trupe iz Transnistrije. Iako je Rusija prije deset godina u OSCE-u obećala da će se povući iz ove regije, to se nikada nije desilo. Tako su odbili i pozive nove predsjednice, rekavši da će to destabilizirati regiju. Kao odgovor, glasnogovornik Kremlja Dmitrij Peskov rekao je da Rusija očekuje da će vlasti u Moldaviji ostati konstruktivne.

”Rusija obavlja vrlo važnu funkciju… I naravno, promjena nekog statusa quo, koji se temelji na duhu i slovu međunarodnog prava, mogla bi dovesti do ozbiljne destabilizacije”, rekao je Peskov novinarima u Moskvi.

Rusi se tu nisu zaustavili. Naime, organizovane su vojne vježbe na teritoriji Transnistrije uz upotrebu vatrenog oružja, uprkos COVID pandemiji, samo kako bi Rusi zaprijetili Moldavcima.

Vojnici nepriznate države Transnistrije učestvuju u vojnoj paradi tokom proslave Dana nezavisnosti (Izvor: EPA)

Prodavali oružje i Armeniji i Azerbejdžanu

Jedna od glavnih političkih tema u 2020. godini bila je obnovljeni sukob između Armenije i Azerbejdžana u autonomnoj azerbejdžanskoj regiji Nagorno-Karabakh/Artsakh koji je pod nadzorom Armenije. Rusija se i u ovom slučaju nametnula kao glavni medijator zaraćenih snaga. Ipak, zbog njihove zajedničke historije, Armenci su vjerovali da će Rusi uvijek biti na njihovoj strani, pa i kada je u pitanju ovaj sukob, ali su ubrzo uvidjeli da griješe.

Naime, posljednjih nekoliko godina Rusija je prodavala naoružanje (oružje, metke i tenkove) Armeniji koju navodno podržava i sa kojom gradi „dobre“ odnose, ali i Azerbejdžanu. Rusi su to pravdali održavanjem vojnog balansa. Kako su pojasnili, da bi održali mirne odnose s Azerbejdžanom i Armenijom, Rusija je morala prodati oružje objema zemljama.

Armenija se uglavnom oslanjala na ruske kredite za svoju vojnu potrošnju. Zemlja je kupila četiri borbena aviona Su-30 i niz modernih sistema PZO Tor-M2KM kratkog dometa. Uprkos razlici u njihovoj vojnoj snazi, Azerbejdžan i Armenija imaju mnoštvo oružja, uključujući ruski sistem PVO S-300. Ali kupovna moć Azerbejdžana bogatog naftom omogućila mu je da kupuje modernije oružje od Rusije.

Predsjednik Azerbejdžana je 2018. godine rekao da je njegova zemlja kupila rusko oružje u vrijednosti od pet milijardi dolara. Sve je to dovelo do pogoršanja odnosa dva bliska saveznika, Armenije i Rusije. Armenski političari su kritikovali Rusiju zbog opskrbe Azerbejdžana njihovim oružjem rekavši da se to protivi ruskom vojnom savezu sa Armenijom i da potiču Baku da pokuša vojno rješenje sukoba u Karabahu, što su Rusi negirali.

Susret Vladimira Putina s predsjednikom Azerbajdžana Ilhamom Aliyevom i tadašnjim predsjednikom Armenije Serzhom Sargsyanom (Izvor: kremlin.ru)

Invazija Gruzije i kršenje ljudskih prava

Rat Rusije i Gruzije desio se 2008. godine kada je vlada Mihaila Sakašvilija pokušala da povrati kontrolu nad otcijepljenim teritorijem Južne Osetije kojeg podržavaju Rusi. Pet dana, tog augusta, ruski avioni su izveli više od 100 napada na gruzijske mete.

Vlada Gruzije je rekla da postoje dokazi da su ruske bombe bacane na civilna područja, ubijajući i ranjavajući nevine ljude. Dokazi su obuhvaćali izjave svjedoka, satelitske snimke i presretanje video i telefonskih komunikacija.

Vlada u Tbilisiju rekla je da su se ruske trupe slile u dvije odmetnute provincije Gruzije: Južnu Osetiju i Abhaziju, kada je sukob izbio. Bilo je raspoređeno približno 30 000 vojnika.
Prije i nakon primirja, ruske kopnene trupe ušle su u etnička gruzijska sela, tvrdili su analitičari, zatvarajući ulaze i izlaze. Osetijske snage i drugi neregularni vojnici potom su sistemski palili gruzijske domove i čitava sela, te su, tvrde, izvršena pogubljenja, a brojnim Gruzijcima su prijetili smrću ako odbiju otići iz svojih domova.

Da se zaista tako desilo, potvrdio je i Evropski sud za ljudska prava u januaru 2021. godine.

Naime, Sud je presudio da je Rusija počinila niz kršenja ljudskih prava tokom rata s Gruzijom 2008. godine, te da je Moskva odgovorna za ubistvo gruzijskih civila, pljačku i paljenje njihovih domova. Sud je rekao da je Kremlj kriv za nezakonito privođenje etničkih Gruzijaca i naknadno “neljudsko i ponižavajuće postupanje” sa njima. To je uključivalo mučenje gruzijskih ratnih zarobljenika i protjerivanje gruzijskih seljana iz njihovih domova u Južnoj Osetiji.

Napadnute gruzijske trupe (Izvor: Getty)

Ovo su samo neki od primjera kako Rusija postupa u sukobima, što pokazuje da je njihova slika mirotvorca neiskrena. Rusija se pretvara da je zaštitnik u zemljama kojima je lažni saveznik, iako sve više i sami uviđaju da od “saradnje” sa Rusijom imaju više štete nego koristi. Rusija je u sva ta dešavanja uključena iz više razloga, a glavni su kako bi bila za pregovaračkim stolom sa najvećim svjetskim silama, te kako bi zemlje koje su joj strateški važne u potpunosti izolovala i odvojila od Zapada, posebno NATO-a

Leave a Comment