MEĐU THE GUARDIANOVIH 200 DOGAĐAJA OPSADA SARAJEVA I LOGOR OMARSKA

 

Britanski The Guardian obilježava 200 godina postojanja i izvještavanja britanske i svjetske javnosti o najvažnijim događajima.

U posebno pripremljenom dodatku kojim se slavi 200 godina postojanja The Guardian je posvetio značajan prostor Bosni i Hercegovini i dešavanjima od prije 25. godina u našoj zemlji.

Prvi od dva spomenuta elementa je opsada Sarajeva tokom rata koja je smještena na visoko 34 mjesto od 200 događaja. Sjećanje na opsadu Sarajeva potpisuje Maggie O’Kane i govori o ljudima zarobljenim ratom.

  • Ono čega se uglavnom sjećam u Sarajevu je usporena tišina koja je uslijedila nakon što je naš konvoj pogođen raketom; ukus italijanskog sladoleda u hotelu Belvedere; ali uglavnom koliko hrabri, dostojanstveni i ponosni ljudi mogu biti: kako su konobari u svojim crnim smokingima pokupili čašu s kiflicama u trpezariji Holiday Inna za nekoliko minuta nakon što su prozori upali, a opet nastavili da poslužuju taj specijalni petak navečer goveđa juha. Ili rano jednog jutra da se probudi uz zvuke ranjenog čovjeka u redu za hljeb kad mu je komad gelera presjekao nogu. Sutradan su ljudi još čekali u redu za svoj hljeb. Izvan moje kuće koja se sada nalazi u Londonu, postoji prodavnica hljeba u kojoj su ljudi čekali u redu za svježi hljeb tokom Covida, a pretpostavljam da je ono što me naučio taj sarajevski izlet da da, ponekad je dobro biti novinar – ali i koliko sam zahvalna da živim život u svom svijetu, gdje je red za hljeb samo red za hljeb”, zapisala je između ostalog O’Keane.

Drugi događaj koji opisuje The Guardian vezan je uz kamp Omarska iz pera Eda Vulliamyja inače autora koji je značajan dio svoje karijere posvetio Bosni i Hercegovini, izvještavanju iz nje, ali i bilježenju historije o dešavanjima u našoj zemlji kroz knjige. U nastavku pročitajte cijeli tekst koji je napisao Vulliamy u ovom posebnom izdanju The Guardiana.

  • NE USPIJU SVI PRONAĆI PUT DO GULGA KONCENTRACIONIH I SMRTNIH LOGORA u srcu moderne Evrope. Ali takva je bila moja prokleta čast i to smo i učinili – posada ITN-a i I. Kao rezultat toga, logori u Omarskoj i Trnopolju bili su zatvoreni; preživjeli s kojima sam od tada u kontaktu kažu nam da smo toga dana spasili mnoge živote – o tome ne mogu donijeti sud; ideja me izbezumi. Ali s gorčinom i sramotom osvrćem se na ovaj članak. Neugodnost jer, rano u bosanskom puštanju krvi, vidim sebe kako pokušavam biti „uravnotežen“, dužan pronaći ravnopravnost (nije je bilo) između žrtava s obje strane. I zato što sam propustio znakove prisilnog „etničkog čišćenja“ iz ovih gradova i sela i, vezani za Omarsku kakvi smo bili, dokazi o masovnom klanju tamo i sistematskom mučenju i silovanju u Trnopolju. Svemu ovome svjedočio bih u punini vremena, nakon što sam nekoliko sedmica kasnije pratio konvoj “etnički očišćenih” deportiranih bosanskih Muslimana u njihovim zastrašujućim iskušenjima preko planinskih prijevoja, na teritoriju pod kontrolom bosanske vlade, za još jedan članak pod naslovom Egzodus u ničiju zemlju ”. Još tri godine pratio sam pokolj u Bosni iz neposredne blizine. I evo gorčine: naše izvještavanje nije imalo nikakvog utjecaja. Kao odgovor na ovu priču, predsjednik George H. W. Bush i drugi lideri zavjetovali su se da zločini ne mogu i neće se nastaviti. Ali naša priča nije ništa promijenila na terenu. Klanje se vuklo tri duge krvave godine – počinioce bosanskih Srba umirivao je i stišavao zapad – sve dok masakr oko 8.000 muškaraca i dječaka u Srebrenici tokom pet dana 1995. nije zahtijevao snažan međunarodni odgovor.

Tada sam nekoliko sedmica bio utaboren u planinama srednje Bosne da bih napisao svoju omiljenu depešu iz te dugotrajne noćne more, zajedno sa gerilskim vojnicima koji su preživjeli Omarsku i Trnopolje, i dalje se boreći za povratak kući. Oni i drugi koje sam tog dana 1992. upoznao u logorima ostaju dobri prijatelji, a subjekti knjige “Rat je mrtav, živio rat”, njihovi su se životi rasuli i rasuli kao izbjeglice po siromašnim, pohabanim periferijama gradova i mjesta Evrope i Sjeverne Amerike. Jer kao što priča nakon objavljivanja započinje vlastiti život, ratovi se, za razliku od nogometnih utakmica, ne završavaju sa zviždukom pištaljke”, zapisao je Vulliamy u sjećanjima na ratne dane u Bosni i Hercegovini.

Leave a Comment