Nasilno gušenje protesta u Bjelorusiji: Rusi osudili nasilje, pa poslali vojnu i finansijsku pomoć Lukašenku

 

 

Nakon što su u Bjelorusiji devetog augusta 2020. godine održani predsjednički izbori, na kojima je pobijedio aktuelni predsjednik Bjelorusije Aleksandar Lukašenko sa osvojenih 80,23% glasova, opozicioni kandidati su izrazili nezadovoljstvo zbog rezultata izbora. Posebno glasna u kritikama bila je Svetlana Tihanovskaja, najpopularnija opoziciona političarka, sa osvojenih tek 10,09% glasova, a koja smatra da su izbori pokradeni, te da narod više Lukašenka ne smatra legitimnim predsjednikom.

Odmah poslije zatvaranja biračkih mjesta uslijedili su protesti nezadovoljnih građana. Analitičari smatraju da održani izbori nisu bili fer i pošteni, da su imali puno nedostataka, te da su mogli biti sprovedeni u drugačijoj atmosferi i okolnostima. Opozicija smatra da je njihova čelnica, Svetlana Tihanovskaja, stvarna pobjednica izbora. Zbog toga su, odmah nakon izbora, počeli masovni protesti u cijeloj Bjelorusiji, a posebno u glavnom gradu Minsku, na kojima se tražila ostavka Lukašenka. Policija je bila jako gruba prema demonstrantima, mnogo puta je upotrijebljena i sila, a do sada je uhapšeno i pretučeno na desetine najpoznatijih bjeloruskih opozicionih političara.

Nasilno suzbijanje protesta rezultiralo je s nekoliko smrtnih slučajeva, stotinama povrijeđenih i više od 10.000 uhapšenih.

Međutim, kako su protesti jenjavali, Tihanovskaja je pozvala hiljade radnika u državnim fabrikama i privatnim firmama, restoranima, kafićima i drugim ustanovama, kao i studente na univerzitetima, da se pridruže „nacionalnom štrajku“ nakon što je Lukašenko ignorisao zahtjev da podnese ostavku, zaustavi premlaćivanje demonstranata i oslobodi političke zatvorenike. Analitičari se slažu da pozivanje na „nacionalni štrajk“ označava novu fazu u višemjesečnoj političkoj krizi koja će testirati Lukašenkovu sposobnost da se održi na vlasti, ali i jačinu podrške javnosti koju uživaju Tihanovskaja i njeni saveznici. Redovni masovni mirni protesti potkopali su legitimitet režima. Generalni štrajk ugrožava njegovu ekonomsku održivost. Režim razumije da je ovo velika prijetnja. Analitičari procjenjuju da će se do kraja proljeća najvjerovatnije razgovarati o promjeni vlasti, ako se sve ovo nastavi s ovakvim intezitetom.

Rusi riječima osudila nasilje, djelima podržali Lukašenka

Uprkos javnoj kritici od strane Rusije po pitanju Lukašenkovog nasilja nad demonstrantima, koju je iznio ruski predsjednički glasnogovornik Dmitri Peskov, Rusija nije uradila ništa da uguši to nasilje, već je čak i držala u pripravnosti trupe nacionalne garde u slučaju da Lukašenko zatraži pomoć. Rusija je takođe izdala naloge za hapšenje opozicionara. Tihanovskaja je zbog toga izrazila žaljenje „što gospodin Putin podržava diktatora u ovoj situaciji, a ne bjeloruski narod“. Ni Evropa nije bila odlučna u namjeri da natjera Rusiju da preuzme odgovornost, da aktivno osudi nasilje i počne se ponašati u skladu sa onim što govori u javnosti.

Bjelorusija je po mnogome specifična zemlja.

Njena strateška pozicija predstavlja svojevrsnu geopolitičku raskrsnicu između država EU i NATO-a s jedne strane, te Rusije kao najvećeg susjeda i Ukrajine s druge. Poljska, Litvanija i Latvija, koje su članice EU i NATO, imaju historijsko pamćenje i interese, koji u svakom trenutku mogu prouzrokovati međusobne napetosti i/ili konflikt. Na drugoj strani, odnosi sa Rusijom nikada nisu bili idilični, ali Rusija je gledala na događanja u Bjelorusiji kao u svome dvorištu, jer je smatrala da se Zapad i NATO preko Bjelorusije dodatno pokušavaju približiti granicama Rusije.

Prema procjenama analitičara, Rusija svoju strategiju ne bazira na autokrati Lukašenku, već joj je važno da ta zemlja bude i ostane proruska. Promjena vlasti, prema njihovom mišljenju, ne bi bila Kremlju neugodna sve dok promjena vlasti ne bi bila povezana sa Zapadom, EU ili čak NATO-om. Od izbora predsjednika Aleksandra Lukašenka 1994. godine, Bjelorusija je izolirana na međunarodnoj sceni, osim u kontekstu svojih posebnih odnosa s Rusijom. Zapadno javno mnijenje percipira Bjelorusiju kao sovjetsku autokraciju, a predsjednika Lukašenka neki mediji nazivaju „posljednjim evropskim diktatorom“. Na ekonomskom planu, Bjelorusija ostaje znatno ovisna o Rusiji i njezinim energetskim resursima.

Bjelorusija između Rusije i EU

Za sada opozicija nije postavila zahtjev da Bjelorusija mora ići u pravcu EU. Neki opozicioni političari, kao što je Maria Kolesnikova, čak smatraju da su sankcije koje je EU sada podigla protiv pojedinih političara, prije kontraproduktivne jer „dolaze prerano“.

To će, po njihovom mišljenju, prije opteretiti klimu u kojoj se odvijaju razgovori između vlade i opozicije. Diplomate EU u Briselu već danima upozoravaju da Rusiji ne bi trebalo pružiti nikakav izgovor za tvrdnju da se EU miješa izvana. Oni smatraju da ljudi u Bjelorusiji imaju pravo da sami odlučuju o svom vodstvu i to bez nasilja. I njemačka kancelarka Angela Merkel i ruski predsjednik Vladimir Putin su navodno, u telefonskom razgovoru, bili saglasni u tome da ne bi trebalo biti „miješanja izvana“ ali ni jedno od njih nije uputilo direktni zahtjev za ostavkom predsjednika Lukašenka.

Po mišljenju analitičara, ruska vojska bi mogla zauzeti Bjelorusiju za nekoliko dana iako u zemlji ne postoji velika ruska vojna baza.

No, Kremlj vjerovatno za sada nema interesa za jednu takvu intervenciju. Međutim, Rusija je prije samih predsjedničkih izbora u Bjelorusiju poslala svoje plaćenike koji ratuju u okviru ruske firme „Wagner group“. Već je poznato da Rusija koristi čitav niz mjera kako bi na različite načine uticala na izbore u onim zemljama gdje je zainteresovana za širenje ruskog uticaja kao i za destabilizaciju istih (npr. Crna Gora). Mediji su izvjestili da se Rusija pokušala umiješati i u izbore u Bjelorusiji. Prema tim podacima, bjeloruske specijalne policijske snage uhapsile su 33 plaćenika ruske paravojne kompanije „Wagner grupa“, među kojima je bio i Zahar Prilepina (Yevgeny Nikolayevich Prilepin), ruski pisac i paravojni komandant kojem je 2018. godine zabranjen ulazak u Bosnu i Hercegovinu jer predstavlja „prijetnju po sigurnost BiH“.

Cilj ove obavještajne operacije bio je da se destabilizira situacija tokom predizborne kampanje u Bjelorusiji, zbog nesuglasica koje su se pojavile između Putina i bjeloruskog predsjednika Lukašenka. Minsk ih je optužio da su zajedno s bjeloruskom opozicijom planirali „terorističke napade“ prije izbora, što su Moskva i opozicija odlučno odbili.

Hoće li pući savezništvo?

Moskva i Minsk, historijski su saveznici, ali su u zategnutim odnosima od kraja 2019. godine kada je bjeloruski predsjednik optužio Rusiju da želi svesti njegovu zemlju na status vazala i umiješati se u izbore u korist njegovih političkih protivnika. Međutim, kasnije se, pod naletom opozicije, Lukašenko ponovo približio Putinu koji mu je ipak na kraju čestitao na ponovnom izboru unatoč optužbama za masovne prevare i velikim protestima koji su nasilno ugušeni.

Pristanak na svrgavanje Lukašenka bio bi vrlo rizičan za Putina.

Iako bjeloruski predsjednik nije dovoljno disciplinovan u očima Moskve, on joj ostaje posljednji regionalni saveznik. Nadalje, svrgavanje autoritarnog režima u „bratskoj“ zemlji moglo bi se negativno odraziti na Kremlj, koji se i sam suočava sa sve žešćim protestima, ali i otvoriti novu frontu prodora Zapada na područje ruskog geopolitičkog uticaja. U kontekstu posljednjih zbivanja i trajnih protesta protiv Lukašenka, očito je da je Putin sada spreman poduprijeti bjeloruskog predsjednika, uključujući i slanje vojne pomoći, u slučaju zapadne intervencije.

Podrška sa Zapada protestima protiv Lukašenka mogla bi se pretvoriti u vojnu intervenciju iz država NATO-a bliskih Bjelorusiji, Poljskoj i baltičkim zemljama. Na taj bi način SAD iskoristile priliku da ponovo uspostave uticaj u regiji. To opravdava činjenicu da je Putin, koji se do nedavno činio nezainteresovanim za Lukašenkovu političku budućnost, sada spreman dati podršku, ali bi zbog toga i Minsk platio određeni danak. Naime, to bi Minsk moglo koštati neutralnosti, odnosno moglo bi značiti direktno priključenje Bjelorusije Ruskoj Federaciji.

Moskva je najavila razmještanje taktičkih raketa kratkog dometa Iskander-M, s konvencionalnim i nuklearnim naoružanjem, na granice Bjelorusije, spremnih intervenisati u slučaju NATO-ova napada. Ruska vojska čak je dala do znanja da se i nadzvučne rakete mogu pridružiti u slučaju potrebe. Za sada je riječ o prijetnjama i demonstraciji snage, što itekako omogućuje Putinu da pokaže strateški interes. Međutim, analitičari smatraju da, na temelju iskustva ruske aneksije Krima i Donbasa iz ljeta 2014. godine, Putin neće izravno vojno intervenisati u Bjelorusiji, ali da uvijek ostaje mogućnost „hibridnog ratovanja“.

EU i SAD odbile su priznati Lukašenka kao legitimnog lidera Bjelorusije.

EU je najavila zamrzavanje imovine i zabranu izdavanja viza za 40 bjeloruskih zvaničnika zbog njihovih uloga u represiji protiv demontranata i opozicije, kao i prevara tokom glasanja. Novi paket sankcija uključuje i samog Lukašenka i njegovu porodicu.

Leave a Comment