Novinar Marin Veršić bježao od policije u Sarajevu, bio u koži migranata, plakao u programu…

 

 

U vrijeme kada se tek počelo pričati o balkanskoj izbjegličkoj ruti, Marin je radeći na priči o izbjeglicama ilegalno prešao dvije granice. O tome je snimljen Al Jazeera Objektiv – Putnici, koji je bio u konkurenciji za “Najbolji program” u okviru Eutelsatovih nagrada koje se dodjeljuju u Rimu i takmičio se s dokumentarcima uglednih TV kanala iz Njemačke, Armenije, Meksika i Italije. Tada je AJB dobio Eutelsat nagradu “People’s Choice” u kategoriji “News kanala”.

Izvještavao je s demonstracija u Sarajevu 2014. godine kada su zapaljene zgrade institucija, a njegovo javljanje uživo nakon razornog zemljotresa u Petrinji pregledali su milioni ljudi i prenijeli pojedini svjetski mediji.

Bježi, Veršiću, bježi

Za Marina je upravo 2014. godina bila veoma važna u profesionalnom smislu. Te godine je izvještavao s demonstracija u Sarajevu, a kasnije ilegalno prelazio granice. Bile su to važne lekcije.

“Nemiri na ulicama Sarajeva u februaru bili su veoma zahtjevni. Cijeli dan sam bio na telefonu, promatrao kako bijes građana prelazi u nešto što se samo suzavcem moglo zaustaviti. I taj suzavac sam dobio kasnije uživo u programu. Sjećam se da je voditeljica Mirjana Hrga počela nešto pripovijedati, ja sam bio kod zgrade Ministarstva vanjskih poslova BiH, zapaljeni automobili, ljudi bacaju molotovljeve koktele, policija ne odgovara, i onda odjednom samo – go ahead. Bacili su suzavac i prema meni je u trenu trčao stampedo. Prekinuo bih ja Mirjanu na neki suptilniji način, ali u trenutku kada vam se čini da trčite da spasite živu glavu, ja sam samo zavikao: ‘Mirjana, bježim, bježim, bježim!’ Ona se skamenila, ja sam nakon sprinta od nekih sto metara promotrio situaciju i odjavio se rekavši da moram prekinuti razgovor jer je bačen suzavac”, govori nam Marin.

Prisjetio se da je tada stanovao u Hadži-Idrizovoj ulici, blizu Trga djece Sarajeva, kako je otrčao kući isprati oči, ali i kako je postao predmet šale.

“Na telefonu sam imao nekoliko desetina propuštenih poziva, shvatio sam da su se zabrinuli iz redakcije, jer nisu znali šta se događa. Naravno, nepotrebno je uopće reći da sam kasnije zbog tog svog prestrašenog urlika u program uživo bio predmet zafrkancije u redakciji. Svaki put kad bih žurio u montažu i tamo se uputio malo bržim hodom, ekipa bi mi dobacivala: ‘Bježi, Veršiću, bježi!’, prepričava.

U koži migranta

Kada je riječ o praćenju migranata u ilegalnom prelasku granica, kaže da je na taj način htio najaviti ono što je bilo više nego očito – da ćemo za pola godine od tog decembra 2014. imati veliki pritisak na EU i da je već tada namjerno bio “propuh” na granicama Zapadnog Balkana, samo da bi ti ljudi došli brže do svoje krajnje destinacije.

“Iskreno, mislim da je to jedino dobro što sam ikada napravio, jer je bilo dokumentiranje jednog problema tog vremena koji još uvijek nismo riješili, a 6 godina kasnije se ne nazire nikakav modus kako bi se to riješilo. Pri samom snimanju, najzahtjevnije je bilo preći iz Makedonije u Srbiju, sam. Naime, nisam želio, kao ni bilo ko drugi ko je prelazio taj put iz egzistencijalnih razloga, da me uhvate. Kad sam krenuo, malo sam se iznenadio koliko je bilo lagano, jer sam mislio da će biti puno više graničnih policajaca. Strah me malo ulovio na dva mjesta: jednom sam pao na ledu i mislio da bi mi tako moglo iskočiti rame, stara povreda koju sam dugo vukao. Drugi put, pri prelasku nazad u Makedoniju iz Srbije, jer mi je blizu Kumanova ostao auto. Kako makedonski graničari nisu moj pasoš provukli kroz sistem, nisu registrovali da imam dva ulaza u Makedoniju, a da nisam službeno izašao”, priča nam Marin.

Trud i strah nisu bili uzaludni. Njegov rad na ovoj priči je prepoznat kao nešto vrijedno i ne krije da mu je drago zbog toga.

“Meni je to potvrda da se određeni obrazac uvijek ponavlja – novinari ukazuju na neki problem, dok političari odvraćaju pogled. A, onda im neka situacija postane stanje, pa kriza, zatim i sigurnosni problem. Činjenica je da niko iz regije nije odgovoran za dolazak ‘Putnika’, ali smo fino naučili i o našim regionalnim nacionalizmima – nakon rata 90-ih, ni u miru se još uvijek baš ne volimo, ali kada neki ‘zamazanci’ počnu pretrčavati kroz naše zemlje, onda se treba uozbiljiti – jer prijete nam jurišanjem na naša radna mjesta, žele nam silovati žene, djeca ih se boje, dok oni jednostavno samo žele otići odavde. Ne žele nazad po cijenu života, a tamo gdje idu, ne znaju uopće kakav ih život čeka”, govori naš sagovornik.

Suze u programu

Novi izazov dočekao ga je krajem prošle godine u Petrinji, nakon razornog zemljotresa. Poučen ličnim iskustvom, bio je upućen u problematiku i bio je svjestan ozbiljnosti situacije.

“Potres 22. marta u Zagrebu mi je iselio roditelje iz porodičnog stana. Zgrada je neuopotrebljiva zbog oštećenja, obnova još nije započela, tako da sam u ponedjeljak, 28. decembra, prije velikog potresa, shvatao problem u kojem se ljudi nalaze. Udar tog razornog potresa u Petrinji bio je puno jači od zagrebačkog. Snimatelj Nino Čučić i ja smo bili toliko sretni da smo se zatekli na otvorenom, baš na glavnom trgu prekoputa parka. Mislim da je tlo išlo gore-dolje za bar 30 centimetara. Koliko je trajalo ne bih mogao procijeniti, jer su se iza mene počeli rušiti cijeli blokovi zgrada, pa sam minutu kasnije proveo u prašini. Snimatelj je genije. Nino je uključio kameru tačno kad je počelo tresti i snimio je trenutak raspadanja cijele gradske jezgre”, kaže novinar.

Prvo što sam pomislio je da će biti žrtava, odnosno da niko ko je u tom trenutku bio u zatvorenom nije preživio.

“Kada su proradili telefoni, javio sam se šefici dopisništva u Zagrebu i zamolio je da nazove moju majku. Digli su nas u program nešto kasnije, a šta sam ja govorio i koliko je to bilo suvislo, ne znam. S jedne strane, to nije problem jer televizija je slika, a ona je nažalost bila toliko nestvarno katastrofalna da ja u tome što nas je snašlo nisam ni bio previše bitan. Najzahtjevnije je bilo provjeriti bilo kakvu informaciju. Imao sam sve brojeve telefona zbog manjeg potresa dan ranije, ali niko se nije javljao. O sigurnosti nismo razmišljali. Bitno je bilo samo biti na otvorenom, ne približavati se zgradama. Nemam običaj doručkovati, pa sam taj dan do vijesti u 20 sati preživio na pola čokolade, dok nam šefica dopisništva nije donijela nešto hrane, čak iz Zagreba. Hvala, Tanja Novak”, priča Marin.

Kaže da je posao novinara neprocjenjiv samo ako njihov rad rezultira promjenama nabolje. Što je teško i ponekad frustrirajuće. No, ističe da je bitno da te ne percipiraju kao lijevo ili desno orijentisan medij.

“Objektivni mediji nestaju i to je globalni problem, ali u tom slučaju ljudima ne preostaje ništa drugo nego da se onda informišu iz više izvora. Danas živimo u vremenu društvenih mreža. Uviđam obrazac ponašanja ljudi da, koliko god bili u krivu, neinformisani, argumentima potučeni, ustraju u svojoj gluposti, neznanju, nedozvoljavanju da im se promijeni mišljenje. Dovoljno je da imaju Facebook grupu svojih istomišljenika, nađe ih se unutra nekoliko stotina ili hiljada pa shvate da imaju istu takvu u susjednoj zemlji ili negdje drugo i to ih opravdava da ostaju blaženi u svojoj zatupljenosti. Nama novinarima ne preostaje ništa drugo nego da ih razuvjeravamo dobrim argumentima i primjerima s terena. I da time napravimo razliku – što je informisanje preko društvenih mreža, a što preko medija”, zaključuje.

Leave a Comment