Zahuktava se utrka za Oscara: Kakve su šanse filma “Quo Vadis, Aida?”

 

 

Ovogodišnja dodjela nagrada Oscar zakazana je za 25. april, a u utrci je nekoliko sjajnih ostvarenja. Sve su glasnije rasprave među filmskim kritičarima, ali i potpunim laicima – postavlja se pitanje da li Žbanić ima realnu šansu da osvoji nominaciju, a zatim i prestižnu nagradu.

Magazin Variety već piše kako je “Quo Vadis, Aida?” jedan od favorita za osvajanje ove prestižne nagrade, a dramatičar, scenarist i kritičar Mirza Skenderagić komentariše kako mu je vrlo jasno zašto je ovaj film bh. kandidat za Oscara.

“Izrabran je film u kojem je uspješno spojena jedna historijska tema, na nivou holokausta i Jasenovca, s filmskom formom kao umjetničkim djelom, u kojem se niko ne optužuje, niko ne osuđuje, a u kojem se u ličnoj borbi jedne žene oslikava tragičnost jednog zločina, genocida u Srebrenici. To je film koji gledateljima ostavlja jedan trenutak nakon odjavne špice, taj moment u kojem stane vrijeme, da pogledaju onoga s kim gledaju film, nekoga bližnjeg, u kinu ili kod kuće, i izuste ili prešute emociju koja se u njima budi. To je film poslije kojeg ćete poželjeti zagrliti nekoga svoga, a da vas rediteljica na to nije natjerala ili nagovorila”, govori.

Može li Žbanić osvojiti Oscara? (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)Može li Žbanić osvojiti Oscara? (Foto: Armin Durgut/PIXSELL)

 

Osvrće se na prostor bivše Jugoslavije govoreći kako je kandidatura filmova za nagradu Oscar posebno ispolitizirana.

“Čini mi se da je takva oduvijek, ali ova godina je donijela nikada jasnije uplitanje vlasti i politike u izbor kandidatskih filmova. Ovdje posebno mislim na izbor kandidata u Srbiji, koji je pao na naslov ‘Dara iz Jasenovca’ reditelja Predraga Antonijevića, uz sve kontroverze koje su dovele do toga da ovaj film bude predstavnik Srbije u kandidaturi za oskarovsku nominaciju”, govori Skenderagić.

Dodaje kako ne vidi ništa sporno u tome da film koji se bavi temom holokausta bude predstavnik jedne zemlje kao kandidat za jednu od važnijih filmskih nagrada.

“Čini mi se da je ovaj put jasno presudila tema, a ne kvalitet samog filma, koji je zaista teško gledati zbog njegove gotovo opipljive propagandne namjere, a da ne govorimo o siromaštvu stila i neinovativnosti korištenja filmskog jezika, te apsolutnom odsustvu autorstva”, nastavlja.

Jedan od prijavljenih filmova bio je i “Otac” Srdana Golubovića koji Skenderagić ističe kao mnogo važnije i uspješnije djelo koje je već imalo zapažene rezultate na evropskim i svjetskim festivalima: “Zbog toga smatram da se politika ovaj put upetljala do nivoa do kojeg nikad i nikako nije smjela”.

“S druge strane mi se, blago rečeno, čini čudnom odluka da najuspješniji prošlogodišnji hrvatski film ‘Dnevnik Diane Budisavljević’ nije izabran za kandidata u ime Hrvatske, jer je riječ o ostvarenju u kojem je forma ta koja upravlja sadržajem, a u kojem rediteljica pokušava objektivizirati već subjektiviziranu istinu o ustaškim zločinima u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj te iskazati važnost suočavanja hrvatskog naroda s prošlošću. Ipak, izabrani naslov ‘Dopunska nastava’ nisam stigao pogledati, tako da o njegovom kvalitetu ne mogu suditi”, kaže Skenderagić.

Podsjeća na činjenicu da je Danis Tanović, osim što je 2002. godine dobio Oscara, nešto kasnije bio u užem izboru za nominaciju naslovom “Epizoda u životu berača željeza”.

Tanović je prestižnu nagradu dobio 2002. godineTanović je prestižnu nagradu dobio 2002. godine

 

“Dakle, kada je riječ o regionalnoj kinematografiji i njenom statusu u oskarovskoj utrci, on nije nimalo bezazlen. Prošle godine je Sjeverna Makedonija naslovom ‘Zemlja meda’ zaista zaslužila da osvoji bar jedan kipić, tako da su to sve primjeri da je Balkan u istom položaju kao i ostatak svijeta, možda još i zanimljiviji zbog turbulentne političko-historijske stvarnosti, ali sve dok ne pomislimo da u Los Angelesu treba da predstavljamo našu historiju, a ne filmsko umijeće”, smatra kritičar.

Dodaje kako upravo zbog toga misli da bh. kandidat ima najveće šanse da bude izabran bar u širi krug kandidata za nominaciju za nagradu Oscar.

“Ali ponavljam, ne zbog teme, jer smo u zabludi ako mislimo da većinu članova Američke akademije zaista toliko zanima genocid u Srebrenici, već jer postoji nada da će osjetiti emociju, bol, ljutnju i nemoć koje taj film donosi. Jednako kao što su osjetili apsurd jedne društveno-političke ‘Ničije zemlje'”, govori.

Naglašava kako je dugo smatrao da Oscare ne dobivaju najbolji filmovi, nego oni koji najviše odgovaraju trenutnoj društveno-političkoj situaciji u SAD-u.

“No prošlogodišnja dodjela u kojoj je ‘Parazit’ osvojio četiri Oscara je zaista izazvala jedan pozitivan šok i vratila bar trenutnu nepredvidivost ovoj ceremoniji. Iako smatram da je blesavo da južnokorejski film dobije četiri nagrade Američke filmske akademije i da se to mora vratiti u okvire kategorije Najboljeg stranog filma”, kaže.

Naposljetku govori kako je čak i u pandemijskoj godini svjetska kinematografija uspjela izroditi nekoliko filmova koji zaista zaslužuju pažnju publike i struke.

“Tu bih recimo izdvojio ‘Nomadland’ rediteljice Chloé Zhao, jer je riječ o jednom neobičnom poetsko-egzistencijalističkom “filmu ceste”, u kojem je autorica uspjela spojiti dokumentarizam s fikcijom na jedan krajnje suptilan način, a glavna spona ova dva svijeta jeste glumica Frances McDormand. Tragajući za svojim identitetom, glavna protagonistkinja traga za identitetom Amerike, njenom dušom ubijenom kapitalizmom i prikazom života koji ne mora biti uslovljen redovnim velikim ekonomskim krizama. Ovom filmu svakako predviđam nekoliko ‘zlatnih kipića'”, zaključuje.

Leave a Comment