Žene iz Gračanice sašile 160 vreća za spavanje migrantima u Tuzli: Gledati nečije dijete napolju, na ovom minusu rijetko koja majka može

 

 

Januarske noći bi mogle postati barem malo toplije za 160 migranata koji život provode pod vedrim nebom u Tuzli.

Piše: Mirna Stanković – Luković

To je zasluga deset udruženja žena, pojedinki, firmi i građana Gračanice koji su svim srcem podržali ideju svoje sugrađanke Nihade Okanović da se za ljude u pokretu sašiju vreće za spavanje.

– Posebno nas je ponukalo to što smo vidjeli šta se dešava u Bihaću. U Tuzli imamo između 150 i 200 migranata koji se okupljaju oko autobuske stanice i koji žive na otvorenom. Niko ne vodi računa o njima. Zato smo odlučili da im pokušamo pomoći sa tim vrećama, mada ne znamo koliko će to njima pomoći. Krenuli smo sa iskrenim nijetom i radimo od srca, kaže Nihada Okanović za Interview.

– To je nešto najljepše što sam čula da je neko uradio. Ove žene su i ranije organizovale akcije pomoći, ali ovo je nešto najljepše što sam čula da je neko uradio za migrante. Žene su sjele, izdvojile svoje vrijeme i uradile to za njih. Njima je to toliko potrebno da, da su samo tri vreće skrojile, to je velika pomoć, kaže tuzlanska aktivistkinja Dženeta Delić – Sadiković.

Kaže da su vreće za spavanje su ono što migranti traže tokom čitave godine.

– To im je potreno i ljeti i zimi, 365 dana u godini. Kada ih pitate šta im je napotrebnije, odmah će vam reći vreća, čak i prije hrane, jer u putu će im neko kupiti kiflu ili nešto, a vreću im niko neće dati, kaže Delić – Sadiković i dodaje da migranti, kada biraju između deke i vreće, opet će izabrati vreću, jer su deke teške i propuštaju.

– Vreća za spavanje im je najpotrebnija, ali i najteža za nabaviti jer nisu ni jeftine. Jedna vreća košta oko 30 ili 35 maraka, kaže tuzlanska aktivistkinja.

Uz podršku jedne lokalne firme koja se bavi trgovinom tekstilom i materijalom za šivenje, žene iz Gračanice su uspjele sašiti tople vreće čija cijena po komadu ne prelazi 18 maraka. Novac se prikuplja iz donacija građana i pokriva samo troškove materijala. Sve žene koje učestvuju u šivenju vreća su radile besplatno.

Hana Kapetanović, predsjednica Udruženja „Tragom tradicije“ iz Pribave čije su članice iznijele najveći dio posla, za naš portal kaže da je ideja krenula od vreća koje su pravljene od izolacije koja se stavlja ispod laminata. Međutim, kada su napravili te vreće, vidjele su da one ne daju ono što su one željele.

– Htjele smo da to bude bolje, kvalitetnije i trajnije. S našom vrećom neće moći leći u snijeg, ali negdje na suhom će biti toplije. Vreća od izolacije je vodonepropusna, ali se lako podere, kaže Kapetanović.

– Krenuli smo s tom idejom jer mi se čini da je od ove djece svako digao ruke. Ja ih zovem djecom, jer većina njih mi mogu biti djeca po godinama, a gledati nečije dijete napolju, na ovom minusu rijetko koja žena i majka može, kaže Kapetanović.

Kada su shvatile da im za vreće ipak treba kvalitetniji materijal, Hana Kapetanović je otišla kod Mustafe Šabića, vlasnika firme koja se bavi prodajom tekstila, da vidi da li oni imaju adekvatan materijal.

– Oni su nam ponudili cijenu koja je trostruko niža od njihove maloprodajne cijene. U startu su nam pomogli, dali nam vjetar u leđa i materijal su nam dali „na obraz“ da bismo što prije mogle početi šiti. Mi smo akciju kasnije oglasili na Facebooku da bi narod mogao svojim donacijama pomogao da pokrijemo troškove materijala, kaže Kapetanović.

Troškovi su največim dijelom pokriveni, ali prema riječima Nihade Okanović koja je inicirala ovu akciju, ostalo je još oko 800 maraka duga prema firmi koja je dala materijal za vreće.

– Nedavno nam se javila još jedna firma koja je voljna da nam donira krzno kojim oblažemo vreće. Donacije stalno pristižu pa se nadamo da ćemo ubrzo izmiriti taj dug. Vlasnik tekstilne firme nam je dao krzno po cijeni od šest maraka po metru, a za jednu vreću je potrebno oko 1,90 metara, kaže Okanović.

Vreće koje su skrojile i sašile žene iz Gračanice će podijeliti volonteri Međunarodnog foruma solidarnosti Emmaus koji ljudima u pokretu na području Tuzlanskog Kantona svakog dana obezbjeđuju jedan obrok. Ovoga puta, uz obrok će dobiti i prijeko potrebnu vreću za spavanje.

– Nema ništa gore nego kad ti baš traži vreću, a ti znaš koliko mu je to potrebno. Vreće su toplije od deka. Kad treba da kažem da nemam vreću, bude mi teže nego kad nemam hranu. Hranu će naći za dvije, tri, pet maraka, neće umrijeti od gladi. Vreće su zaista najneophodnije na njihovom putu , čak i ljudima koji su smješteni u kampovima, kaže aktivistkinja Dženeta Delić Sadiković.

Prema riječima Nihade Okanović, udruženja u Gračanici već neko vrijeme pokušavaju da daju svoj doprinos, da pomognu na bilo koji način. Prošle godine su dijelili higijenske pakete, a žene su pripremale i hranu koja je podijeljena Emmaus-a. Pa ipak, pojedini, čini se, sumnjaju u njihove namjere.

– Pribojavali smo se osuđivanja javnosti kada smo krenule u ovu priču. Svakakvih informacija stiže do nas, od toga da se ljudi pribojavaju da li će to sve neko naplatiti. Mi smo zaista ušli srcem u ovaj projekta, volonterski, baš da pomognemo toj djeci koliko možemo, kaže predsjednica Udruženja „Tragom tradicije“ Hana Kapetanović.

Bez obzira na sumnje i negativne komentare pojedinaca, gračanke se nisu pokolebale.

– Drago mi je što su te žene došle u prvi plan, što se vidi da ta udruženja imaju funkciju, da rade, imaju volju i želju da pomognu, kaže Nihada Okanović.

– Ja bih voljela da se i ostala udruženja priključe, da budu inspirisani našim ženama. To je možda simbolično, ali je naš način da damo doprinos, dodaje.

Tačan broj ljudi u pokretu koji borave na području Tuzlanskog Kantona nije poznat, a Dženeta Delić – Sadiković naglašava da su statistički podaci kojima svi imamo pristup neprovjereni i nepouzdani.

– Teško je reći koliko je migranata u TK jer se taj broj svaki dan mijenja. Jučer su neki došli iz Srbije, neki se vratili iz Velike Kladuše… Otrilike, samo u Tuzli ih je oko 200, u Gradačcu oko 50, u Srebreniku oko 70, ali to se stalno mijenja, kaže Delić – Sadiković.

Broj migranata u Tuzlanskom Kantonu je neuporedivo manji nego u Krajini i Bihaću, ali prema riječima aktivistkinje Delić – Sadiković, situacija sa smještajem je identična. Većina ih je na ulici, u napuštenim kućama, fabrikama, vagonima… Pitanje njihovog smještaja uopšte nije riješeno. U Tuzli postoji dnevni centar za ljude u pokretu gdje mogu dobiti obrok, istuširati se i ugrijati, ali to je sve što imaju na raspolaganju.

Leave a Comment