HDZ prije izmjena Izbornog zakona konačno treba riješiti diskriminaciju Bošnjaka u Stocu

Nekom ko nije iz Stoca teško je razumjeti činjenicu da već deset godina nijedan Bošnjak nije uposlen u općinsku administraciju, da ni jedan Bošnjak od Dejtona do danas nije imenovan za direktora jednog od sedam javnih preduzeća, da Bošnjaci sami čiste i uređuju ulice i svoje mahale, korito Bregave, da su u punom smislu te riječi stranci na svojoj višestoljetnoj baštini. Koliko je općinska vlast zbiljski orijentirana općim vrijednostima, a koliko je, pak, rukovođena isključivim nacionalnim interesima, dovoljno ilustrira činjenica da Mak Dizdar, kojeg hrvatski historičari književnosti svrstavaju u hrvatskog pjesnika, još uvijek nema ulice u gradu koji je njime proslavljen.

 HASAN EMINOVIĆ

Još jedan vapaj Kluba Bošnjaka u Općinskom vijeću Stoca poslan bosanskohercegovačkoj javnosti 22. decembra 2021, nakon što su napustili zakazanu sjednicu, naprasno se raspršio u sveopćoj halabuci globalnih političkih i ekonomskih turbulencija. Gotovo da ga niko nije ni čuo!? Na sjednici je, po ko zna koji put, odbijen njihov zahtjev da se na dnevnom redu nađe i izbor predsjedavajućeg Vijeća. Klub Bošnjaka na ovu je poziciju namjeravao kandidirati Esada Omanića (SDA). Od implementacije izbornih rezultata do danas HDZ-ovi vijećnici odbijaju uvrstiti ovu tačku na dnevni red, tako da, umjesto predsjednika, Vijećem rukovodi potpredsjednik.

Općinsko vijeće u Stocu funkcioniralo je na taj način i kompletan prošli mandat. Dakle, pet godina Stocem upravljaju HDZ-ov načelnik i HDZ-ov potpredsjednik Vijeća. U bukvalnom smislu, HDZ već duži niz godina, uprkos Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, bezočno manifestira političku silu i pred očima cjelokupne domaće i međunarodne javnosti uzurpira osnovna demokratska prava. U Klubu Bošnjaka u Općinskom vijeću Stoca s pravom su rezignirani na odluku Parlamenta FBiH od 21. 12, kojom je Stolac dobio status grada. Protiv te odluke kolektivno su glasali, bez obzira na stranačke različitosti, samo parlamentarci iz Hercegovine jer su svjesni pogubnih posljedica s kojima će se u perspektivama suočavati.

Osim što se Stjepan Bošković neće oslovljavati načelnikom već gradonačelnikom, ostaju nepromijenjeni svi povodi za nastavak politike aparthejda i demonstraciju političkog nasilja kojem su već decenijama izloženi Bošnjaci u Stocu. Bosanskohercegovačka javnost kontinuirano je tome svjedočila i kad je općinska administracija na Radimlji, nultom spomeniku kulture, koja je i na UNESCO-ovom popisu svjetske kulturne baštine, nelegalno izgradila objekte, skladišta i kada je postavljen spomenik blajburškim žrtvama koji nema nikakve veze s nekropolom niti srednjovjekovnom bosanskom državom. Zatim su nelegalno postavljeni križevi na Starom gradu, bespravno trasiran “križni put”, kada je kod arheološkog nalazišta Badnja projicirana deponija smeća itd. O svemu tome tokom proteklih godina slušali smo nadugo i naširoko iz različitih političkih grupacija, kulturnih i akademskih krugova. I nikom ništa. I danas je situacija identična.

Nekom ko nije iz Stoca teško je razumjeti činjenicu da već deset godina nijedan Bošnjak nije uposlen u općinsku administraciju, da ni jedan Bošnjak od Dejtona do danas nije imenovan za direktora jednog od sedam javnih preduzeća, da Bošnjaci sami čiste i uređuju ulice i svoje mahale, korito Bregave, da su u punom smislu te riječi stranci na svojoj višestoljetnoj baštini. Koliko je općinska vlast zbiljski orijentirana općim vrijednostima, a koliko je pak rukovođena isključivim nacionalnim interesima, dovoljno ilustrira činjenica da Mak Dizdar, kojeg hrvatski historičari književnosti svrstavaju u hrvatskog pjesnika, još uvijek nema ulice u gradu koji je njime proslavljen.

Stočani se teško mire s činjenicom da nemaju podršku s većih nivoa vlasti, jer to što im se dešava nije nikakvo lokalno pitanje. Status Bošnjaka u Stocu, s obzirom na njihov položaj, morao bi biti u vrhu bošnjačkih vitalnih nacionalnih interesa. Iz stolačke perspektive gotovo suludo zvuče nastojanja HDZ-a za izmjene Izbornog zakona kojim se nastoje, navodno, zaštititi interesi konstitutivnih naroda. Stočani bi taj zakon radije mijenjali za onaj kojim se, u razumnom roku, obavezuju parlamentarne stranke da implementiraju izborne rezultate shodno Ustavu FBiH. Jednostavno, nemoguće im je objasniti da na lokalnom nivou važi jedna, a na federalnom sasvim druga pravna norma, odnosno pravna logika. Slučaj Stoca ekvivalentno je usporediv s političkim prilikama u Busovači, gdje je broj Bošnjaka i Hrvata skoro podjednak, s tim što u Stocu blagu brojčanu prednost imaju Hrvati, a u Busovači Bošnjaci. U tom malo bosanskom gradiću gotovo da i nema nikakvih političkih sukobljavanja po nacionalnim osnovama, izraženije su one stranačke naravi.

U Busovači, podsjetimo, ne samo da je predsjedavajući Općinskog vijeća iz reda hrvatskog naroda (HDZ) već bi ta pozicija uskoro mogla biti i profesionalizirana. Razlika između Stoca i Busovače ogleda se i u tome što u Busovači odnose reguliraju lokalni politički nivoi, dok su za prilike u Stocu, tome svjedočimo više od decenije, živo zainteresirani ne samo Dragan Čović i HNS već i najveći funkcionari Republike Hrvatske. Stolački Bošnjaci trajno su, po svaku cijenu, opredijeljeni za svoj Stolac. Dobrano su svjesni svoje pozicije, nadčovječanskih napora koje ulažu u povratak i integraciju grada, da im stranačke razlike ništa ne pridonose i da su upućeni jedni na druge. Svjesni su i činjenice da im se i dalje boriti i ustrajavati na vrijednostima općeg humanizma, pravde i pravičnosti, kao i toga da se protest Kluba Bošnjaka nije baš daleko čuo. Trajao je samo jedan dan. I u divnija vremena je tako bilo. Jer nije baš slučajno da je Mak spjevao dobro poznate stihove “Ako nam glas i nije stigao duboko do neba / Vrisnuli smo bar kako treba!”

Leave a Comment